02. 03. 2017.: Ustavni sud odbio zabraniti ubojstvo (= pobačaj)!?

Ustavni sud odobrio UBOJSTVO (= pobačaj)!? Kaže da nije. (‘Ja sam protiv ubojstva, ali sam protiv zabrane ubojstva’).
Protuustavna odluka Ustavnog suda!? (Pravo na život i sam život više nisu ustavno zaštićeni!)
Je li ‘pravo na privatnost’ – IZNAD prava na život? Apsolutiziranje slobode i prava žene na izbor.
Postoji li pravo na ubojstvo (= pobačaj)?
Je li pravo na ubojstvo (= pobačaj) uopće ljudsko pravo?

Mediji su danas objavili (nemamo uvid u originalni tekst odluke, zapravo, nema nitko, jer on još nije službeno objavljen): Ustavni sud odbacio je prijedlog udruge koja je prije ravno 26 godina (sic!) tražila da se postojeći zakon (star 39 godina, jedan od najbradatijih i najdugovječnijih obvezujućih zakona u RH!) iz vremena druga Jakova Blaževića kao ‘potpisnika’ (‘Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece’, koji regulira pravo na pobačajno ubojstvo do 10. tjedna trudnoće) proglasi neustavnim. Ustavni sud potvrđuje da je postojeća odredba o pobačaju ‘u suglasnosti s Ustavom RH’, zatraživši istovremeno od Hrvatskog sabora da u roku od dvije godine donese novi zakon u skladu s utvrđenjima Ustavnog suda navedenim u obrazloženju rješenja (tj. nakon ove odluke, Hrvatski sabor ne može donijeti odluku o zabrani pobačaja, odnosno taj zakon MORA biti usklađen s ovim ustavnim ‘PRAVOM’ na pobačajno UBOJSTVO).

   (Na slici: Ljudski plod u 9. tjednu trudnoće)

Predsjednik Ustavnog suda navodi odluku Europskog suda za ljudska prava po kojoj se nerođeno dijete ne smatra ‘osobom’ izravno zaštićenom čl. 2. Konvencije o ljudskim pravima (očito, odluka toga Suda je ispod nivoa instituta rimskoga prava, po kojemu je i zametak bio zaštićen javnopravnim poretkom i to još od trenutka začeća- barem u nasljednopravnim-imovinskopravnim odnosima /zametak se smatra već rođenim ukoliko se radi o njegovim interesima /nasciturus pro iam nato habetur quotiens de eius commodis agitur/). A čemu su se onda naši vrli znanstvenici s Medicinskih fakulteta u Zagrebu i Rijeci uopće potrudili Ustavnom sudu dati svoje stručnoznanstveno mišljenje prema kojem život počinje spajanjem muške i ženske spolne stanice, ako taj isti Sud RH á priori obvezuje odluka tog Europskog suda…

Smijem to pitati: ako ljudski život započinje ZAČEĆEM – zar to za Ustavni sud nije ‘definitorna odrednica svakog ljudskog bića kao ustavne kategorije’, kako to lijepo navodi ustavni sudac M. Šumanović, i kako to tvrdi znanost (Medicinski fakulteti u Zagrebu i Rijeci) – pa kako onda Ustavni sud RH dopušta da se taj život smije pobačajno ubiti? Ne, za Ustavni sud je lakše pilatovski oprati ruke: ‘Ustavni sud se ne želi baviti time kada život počinje’… (naravno, jer tada odluka ne bi mogla biti ovako začuđujuće diskriminatorna, antidemografska i politički oportuna /socijaldemokrati su se već odavno razotkrili po tom pitanju; no ‘demokršćani’?; oni su po tom pitanju, čini se, ‘demokršćani‘ – kako netko reče – koliko je i Dalaj Lama katolik/; možda je upravo u toj ‘definitornoj’ točki glavni problem ovakve ustavnosudske odluke)… Time se Ustavni sud priklonio liberalno-individualističkoj opciji, onoj za legalizaciju pobačaja, po kojemu žena ima pravo raspolagati svojim tijelom kao privatnim vlasništvom, koja proklamira kriterij individualne slobode i osobnog izbora te moralno i ustavnopravno opravdava slobodni izbor za pobačaj (usp. ‘pro choice’: ‘za izbor’). O moralnosti takve odluke T. Matulić navodi: U svim tim slučajevima, sudbina fetusa bila bi prepuštena proizvoljnom prihvaćanju ili odbacivanju fetusa od strane žene i apsolutiziranju slobode i prava žene na izbor te zanemarivanju kvalitete ljudskog života prije rođenja (…). Drugim riječima, je li određeni slobodni izbor za pobačaj moralan ili nemoralan, ne ovisi o pukoj sposobnosti čovjeka da bira, već o vrijednosnom određenju fetusa kao osobe, o kvaliteti fetusova života (odnosno, je li ili nije fetus ljudsko biće koje ima pravo na život?). Ova opcija vrednuje kvalitetu bića ljudskog fetusa kao ljudski biološki materijal, bez ikakve ontološke i antropološke vrijednosti; njena sloboda ograničava se samo na sposobnost izbora, bez vrijednosnog određenja prema konkretnom izboru (prekidu trudnoće); pozitivno vrijednosno određenje prema fetusu uvjetovalo bi, naime, slobodu izbora protiv pobačaja i uništavanja ljudskih embrija. Katolički argument protiv namjernog pobačaja počiva upravo na vrijednosnom određenju fetusa kao osobe… (usp. Glas koncila, br. 18, 4. svibnja 2003., str. 9 i br. 19., 11. svibnja 2003., str. 9).

(Na slici: Ljudski plod u 10. tjednu trudnoće: Ne ubij me, hoću živjeti, voljet ću te, majko!)

 

 

Dakle, USTAVAN je svaki namjerni zahvat protiv ljudskog života i to bez obzira na:

–  mjesto gdje se embrij nalazi (u jajovodu, maternici…),

– vrijeme proteklo od oplodnje (prije usađivanja /nidacije/ u maternicu, neposredno iza usađivanja, u embrionalnoj i fetalnoj fazi…) – sve do 10. tjedna trudnoće, pa i više

– sredstvo preko kojeg se ostvaruje (izvlačenjem iz tijela majke, eliminacijom u tijelu majke, primjenom kirurškog zahvata, putem mehaničkih naprava ili kemijskih sredstava…)

– motivaciju koja je dovela do izravnog pobačaja (terapijska, socijalna, eugenička, kriminološka itd.)!

Dakle, USTAVAN je taj ogavni zločin – ne samo kada ga se redovito opravdava nekakvim prividno nužnim razlozima ili radi ‘viših’ ciljeva (neželjena trudnoća maloljetnica, karijera, zločin silovanja, kako bi se spriječio život djeteta u bijedi i siromaštvu…) – nego i kada ga se opravdava BILO KOJIM razlogom, jer je to neotuđivo pravo svake žene. Sada je to, ergo, potvrđeno neotuđivo PRAVO, i to USTAVNO!

Zato sa svog vjerničkog križa, iako ne pijem, dižem čašu žuči ovoj odluci Ustavnog suda –

‘živjeli’ svi feticidi do barem 10. tjedna trudnoće (a može i dalje)!

‘Živjele’ sve ‘farmakološke’ tehnike intercepcijske (pa i one najpoznatije: spirala i ‘pilula za jutro poslije’ ili Norlevo)!

‘Živjele’ sve kontragestacijske tehnike (pa i one najpoznatije, RU-486, abortivno cjepivo /gonadotropske tvari/ i prostaglandini)!

‘Živjele’ sve dilatacije i ekstrakcije (komadajući pobačaji, nakon 12. tjedna trudnoće, po odobrenju komisije),

dilatacije i kiretaže (od 7. do 12. tjedna trudnoće; pri nepotpunom pobačaju: strugalica reže dijete na komade i izvlači ga iz majke),

dilatacije i evakuacije (od 12. do 20. tjedna trudnoće, po odobrenju komisije; oruđem nalik na kliješta trga se djetetu udove, kralježnicu i drobi lubanja),

manualne i električne vakuum aspiracije (u prvih 12. tjedana trudnoće; isisavanje maternice – šuplja cijev priključena na usisni stroj rastrga zametak u masu krvi i tkiva),

‘živjele’ i sve druge tehnike ubojstva nerođenog djeteta!

‘Živjele’ sve odluke koje ciljaju da se postigne seks bez rađanja i rađanje bez seksa…!

 

‘Živjele’ sve fetotomije (razrezivanje ploda u maternici da ga se lakše izvuče),

kraniotomije (kirurški zahvat kojim se otvara lubanja),

cefalotomije (kirurški zahvat kojim se razrezuje glava),

embriotomije (komadanje i izvlačenje zametka iz maternice),

ma sva homicidna djelovanja kemijskih tvari (tzv. kontraceptivi: interceptivi i kontragestivi, a zapravo – abortivi, pelencije /sredstva koja pomažu otjerivanje ploda/)!

 

– Gospodine, smiluj se! Oče, oprosti im, ne znaju što čine!

– Pred vjernike se, po tko zna koji put, postavlja opet pitanje: Bog ili cezar? Kristov učenik uvijek zna točan odgovor…

 

Post scriptum:
– U svijetu ima oko 50 000 000 pobačaja godišnje (u Europskoj se uniji svakih 25 sekundi učini jedan pobačaj). Kad bi se ovoj brojci dodao broj ugašenih života ljudskih zametaka neposredno nakon začetka (kao posljedica nekih ‘kontracepcijskih’ sredstava – spirale, mini pilule i sl., zatim posljedica neumjerenosti u spolnom životu, nesavjesnosti u očuvanju zdravlja i života roditelja i potomstva zbog čega nastaju razne bolesti koje mogu dovesti i do smrti ploda, upotrebljavanje štetnih medikamenata i razne druge) – ova brojka bila bi daleko veća i obuhvatila bi milijarde pobačaja.
ETIČKI SUD za one koji još poštivaju ljudski život od začeća do prirodne smrti
– Namjerni pobačaj je strogo nedopušten:
– bilo kao ‘kontracepcijsko sredstvo’ nakon ‘neplanirane trudnoće’,
– bilo iz selektivnih ili eugeničkih ili ‘humanitarnih’ motiva (zbog genetske patologije ili malformacije embrija),
– bilo iz ‘terapijskih’ pobuda (embrij koji bi mogao dovesti u opasnost život ili zdravlje majke; dijete nitko ne može smatrati agresorom!; no, neizravni pobačaj kao neželjena posljedica liječenja majčine teške bolesti /npr. tumora maternice/, je dopušten, jer nije usmjeren na izazivanje pobačaja, nego na vraćanje zdravlja /čin s dvostrukim učinkom/ i nema nikakve veze s onim što se danas naziva ‘terapijski’ pobačaj!),
– bilo kao zahvati na živim embrijima (eksperimentiranje na embrijima ‘in vitro’, uporabe još živih embrija kao izvora organa ili tkiva za presađivanje u liječenju pojedinih bolesti)
= jer predstavlja uništenje jednog ljudskog bića u početnoj fazi njegova postojanja i stoga je u proturječju s dostojanstvom ljudske osobe, suprotstavlja se pravednosti i izravno krši Božju zapovijed ‘Ne ubij’.
To je nepravedno i okrutno ubijanje jednog ljudskog bića, najveći zločin prema životu. Ljudski život mora biti cijenjen i štićen od trenutka začeća do prirodne smrti.
Samo je Bog gospodar života od njegova početka do kraja te nitko, ni u kakvim okolnostima, ne može prisvojiti pravo izravnog uništenja nedužnog ljudskog bića.
S ljudskim zametkom (zigotom) od samog začeća (začeće je nulti sat unutar plodnog spolnog odnosa /trenutak spajanja gameta/, a događa se nekoliko sati /od 12 do 18 sati/ nakon spolnog odnosa) treba postupati kao s osobom; radi se o jednoj sasvim novoj stvarnosti koja nije više dio majke, već zasebna ljudska osoba, ne mogućnost osobe, nego je, znanost kaže, već stvarno osobno ljudsko biće, neponovljivo i jedinstveno. Sve druge namjere i tumačenja ne mogu izdržati znanstvenu provjeru. Crkva naučava da ljudski embrij, već u stadiju zigote, jest pravi ljudski organizam s vlastitim genetičkim i organizacijskim osobinama (jedan novi biološki entitet, koji u sebi nosi novi individualiziran projekt-program, jedan novi individualan život), te da prima svoju razumnu dušu neposredno od Boga ‘u času začeća’.
Ljudsko biće u majčinoj utrobi je ono apsolutno najnevinije od najnevinijeg, slabo je i nezaštićeno, bez prava glasa, i prije svega, potpuno upućeno na majčinu zaštitu i brigu…
  Stoga je izravni pobačaj (koji je tražen bilo kao cilj bilo kao sredstvo), kao i formalna suradnja u vršenju pobačaja – teški grijeh protiv ljudskog života (homicid s umišljajem, grijeh koji u nebo vapi za osvetom, usp. Post 4,10; GS 51).
Nije dopušteno nikada ga tražiti čak ni zato da bi se izbjeglo veće zlo ili promicalo veće dobro.
– Stoga, oni katolici koji su svjesno i slobodno, fizički ili moralno, sudjelovali u zločinu učinkovitog pobačaja (izvršili, sudjelovali, nagovarali, pomagali, savjetovali, šutjeli ili dopustili taj čin = glavni počinitelj i oni koji sudjeluju u djelu, bez čijeg sudjelovanja djelo ne bi bilo počinjeno) upadaju, svi, u istu zakonsku kaznu ‘unaprijed izrečenog izopćenja’ (samim time što su učinili prijestup = kazna ‘latae sententiae’). Izopćenomu je zabranjeno primati Sakramente (ZKP, kan. 1331. § 1.).
Ovlašteni svećenik mora tu osobu, po posebnom obrascu (v. Red pokore…), ponovno primiti u Crkvu (osim ako neka osoba, npr. bez svoje krivnje, nije znala da je uz taj grijeh vezana kazna izopćenja ili je djelovala zbog fizičke sile ili u vremenu određene maloljetničke dobi; budući da im je odgovornost umanjena, na većinu žena koje počine pobačaj primjenjuju se olakotni čimbenici iz kanona 1323. i 1324.: čin je grješan /postoji odgovornost za ubojstvo/, ali je žena pošteđena kazne izopćenja).
– Na one koji, bilo financijski, bilo politički, profitiraju od pobačaja – treba primijeniti predviđene kaznene mjere (na katolike političare, liječnike, savjetnike trudnica, medicinske sestre i odvjetnike koji nastavljaju podupirati i štititi industriju pobačaja), te paragraf kanona 1329., koji već predviđa automatsko izopćenje ako su sukrivci, tj. “ako bez njihova sudjelovanja kažnjivo djelo ne bi bilo počinjeno”.
– Postoji rasprava o tome, kakva je kanonska situacija kada se radi o katolicima političarima (po nekima, oni ne sudjeluju u pobačaju izravno, ali sastavljaju, donose i štite zakone koji dopuštaju ovo zlo. Stoga se automatsko izopćenje predviđeno kanonima 1329. i 1398. ne bi odnosilo na njih, budući da prema kanonu 18. “zakoni koji određuju kaznu (…) podliježu uskom tumačenju”. No, Crkva ima na raspolaganju druga sredstva za njihovo sankcioniranje: treba takvim političarima i odvjetnicima uskratiti Svetu Pričest. Teško da se nekoga može uvjeriti da političari podržavajući pobačaj pridonose općem dobru. Naprotiv, pobačaj upropaštava opće dobro i pravo na život svakog ljudskog bića. Ovo je pravo na kojem se temelje sva druga prava /pa i pravo na izbor/, te tako i opće dobro. Zato se u ovom slučaju može primijeniti kanon 915.: “Neka se primanje Svete Pričesti ne dopušta (…) onima koji tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu”.
Ne ubij! Ono što je legalno, nije nužno i moralno! A vjernici – većina – i dalje čvrsto i mirno spavaju…
Društvo koje ubija svoju djecu gubi u isto vrijeme svoju dušu i svoju nadu (Jérôme Lejeune).

 

Današnje Evanđelje (četvrtak nakon Pepelnice, Lk 9,22-25) govori nam:

– Nositi križ! 

– Samo onaj tko je na to spreman – može biti Isusov učenik. To znači: ići istim putem kojim je On išao, putem sramote, podnoseći mržnju svijeta protiv svjetla; imajući u konačnici udjela u pobjedi svjetla nad tamom, u pobjedi nad gospodarom ovoga svijeta.

– Patnja i križ = preduvjet da bi se bilo na Isusovoj strani – pa i po opasnost da čovjek izgubi sve. .

– Što znači život izgubiti poradi Isusa? Znači odlučno okrenuti leđa svemu što nam ovaj svijet nudi bez Isusa. Svemu onome što se protivi Bogu, gdje nam se putovi razilaze s Božjima.

– Možda – prividno gubiš i stradavaš.

– A jesu li to zaista gubici, mogu li se Isusove nevolje i stradanja smatrati – neuspjesima?

Kada sve bude izgledalo da je izgubljeno, moje će Bezgrješno Srce pobijediti, kaže moja Mama.
U ime Presvetoga Trojstva…