Božja kazna ili kušnja?

Zanima me koja je razlika između Božje kazne i Božje kušnje? Da li su bolesti, nesreće, neuspjeh u poslu, ljubavi i sl. – kazne ili kušnje? (Tanja)

 

Kazna je znak i plod grijeha; ona je kao neka brana protiv grijeha, već prema otvorenosti srca: za neke je to slijepi tjesnac osude (Sotona, Babilon, Ananija i Safira), za druge poziv da se ‘vrate’ k Bogu života (Hoš 2,8sl; Lk 15,14-20).

Ne odvaja kazna od Boga nego grijeh kojemu je kazna plaća. Kazna snažno naglašava da je grijeh nespojiv s Božjom svetošću. No, kazna je i Božje objavljenje: ona otkriva Boga (teofanija primjerena grješniku). Tko odbije milost Božjeg pohođenja, suočava se sa svetošću i sukobljava se s Bogom samim (Lk 19,41-44). Jedna te ista patnja za čisto je srce ugodna, a otvrdnutome postaje muka, premda svaka patnja nije kazna. Štoviše, kazna otkriva dubinu Božjeg srca: Njegovu ljubomoru, pravednost, volju da oprosti, milosrđe, ustrajnu ljubav. No, kršćanin koji živi od Duha oslobođen je kazne (Rim 8,1; 1 Iv 4,18); budući da je dragovoljno prihvaćena, ona daje da umre tijelo kako bi čovjek živio po Duhu (Rim 8,13).

U ovom našem eshatološkom vremenu, prava i jedina kazna jest kazna konačne tvrdokornosti (2 Sol 2,10sl); ona anticipira osudu svega što ne može baštiniti kraljevstvo.

Bog nije sadist i patnja ne mora biti kazna za grijeh. Opačine nas naše kažnjavaju, grijeh u sebi sadrži kaznu, otpadništvo nas naše osuđuje. Zato Isus poziva da se vratimo – u Božje naručje.

Što se tiče kušnje, Bog kuša čovjeka da mu ispita dubinu srca i da mu dadne život. Kušnja je namijenjena životu u Isusu Kristu (2 Tim 3,12). Ona je: nužan preduvjet rasta, očitovanje istinitosti i poniznosti, nutarnja pasha – put ljubavi koja se nada. Biti ‘prokušan’ kršćanin i iskusiti Duha jedno je te isto; kušnja otvara put većem daru Duha Osloboditelja. U teologalnom smislu, kušnja je i ‘prolaz prema Bogu’. Kušnja izmiruje čovjeka s misterijem Boga, a ranjenu je čovjeku Božja blizina to bolnija što je prisnija.

Što o tome kažu svetački primjeri?

Samo nekoliko primjera: ‘Neka svi znadu da milost dolazi tek nakon iskušenja i neka razumiju da je nemoguće dospjeti do vrhunca milosti bez tereta poteškoća’ (Ruža Limska).

‘Na dva načina običavam pohoditi svoje izabranike, naime kušnjom i utjehom. I dvije im poruke svakodnevno šaljem: jednu koreći njihove mane, drugu nukajući ih na veće kreposti (Naslj. Krista, Knj. 3,22-23).

‘Sam božanski udarac velika je utjeha Božjim izabranicima jer se vremenskim mukama što ih podnose jačaju da korakom čvrste nade postignu slavu nebeskoga blaženstva… I zbog toga… dok te sapinju udarci, dok te šibanje nebeske stege kažnjava, neka ti srce ne pritisne očaj, izbjegavaj žalopojke i mrmljanja, neka te malodušnost ne učini nestrpljivim, nego uvijek nek ti bude vedrina na licu, radost u srcu, zahvaljivanje odjekuje na usnama. Treba hvaliti Božju Providnost koja svoje kažnjava u vremenu da ih zakloni od vječnih bičeva; zato pritište da uzdigne, zato siječe da izliječi, zato obara da podigne… Nek te k toj radosti pridiže nada, a ljubav ti raspali revnost, da duša opojena dobrim, zaboravi što izvana trpi, a gori i čezne za onim što iznutra razmatra’ (Sv. Petar Damiani, biskup i crkveni naučitelj).

Eto, Božje kazne su uvijek medicinalne: ‘on ranjava, ali i ranu povija, udara i svojom zacjeljuje rukom’ (Job 5,17-18). ‘Mnoge nevolje ima pravednik, ali ga Gospodin iz svih izbavlja’ (Ps 34,20).

“Kazna je nagrada, križ je kruna… Nikada si više neću postavljati pitanje da znam, je li moja žalost duše, moja bolest, moja nesreća – kušnja ili kazna. Mnogi kažu: ‘O, kad bih samo bio siguran da je to doista kušnja, a ne kazna, primio bih oduševljeno taj nemir, tu nesreću i nosio bih je čitav život’… O Gospodine, oni ne znaju da je sve to dobro što čini i zaslužuje gorku stranu kušnje: ne znati, je li to zaista križ…. Sva druga razmišljanja su neumjesna; nisu dobra osim što nas čine melankoličnima. To zlo koje me udara, ako je kazna, prihvaćam je s ljubavlju, Gospodine, i time se pomirujem s Tobom; ako je kušnja, ona me približava k Tebi i priprema mi idealni put prema životu poniznosti i sabranosti… Kušnja koja me zadesi: ovo poniženje, samoća duše, duhovna suhoća, poniženje, nesigurnost koja me muči… to sve, to je moj križ. Prihvaćam ga radosno, jer Tvoja je milost, Bože, svemoćna… Moj božanski Učitelju, nemoj me poštedjeti, daj mi patnje, još više trpljenja… i daj da ljubim tu patnju. Ljubiti bez trpjeti jednako je uzalud kao trpjeti bez ljubiti… (Isus je rekao:) ‘Tko hoće biti moj učenik, neka uzme svoj križ’. Mi tražimo obratno, da što više izbjegnemo križ, da izbjegnemo bolest, protivštine, poniženje, trpljenje, kao da si Ti rekao: ‘Tko hoće biti moj učenik, neka traži radost i odmor’… Mnogi mole da budu zaštićeni od kušnji da bi njihov život bio ugodniji i dopadniji; a mi ćemo tražiti u svojoj molitvi samo da budemo zaštićeni od takvih bolesti, oslobođeni od takvih nesreća, od takvih neugodnosti -koje sprječavaju naš rast na putu savršenosti i spasenja… i (moliti Ga) da odvrati od nas kušnju koja bi mogla naškoditi dobrobiti naše duše… Štoviše, On je spreman na specijalnu intervenciju da otkloni onu bolest, onu katastrofu, onaj požar svaki put kada bi ta kušnja činila neotklonjivu zaprjeku našoj savršenosti ili spasenju… Kad bismo poznavali vrijednost naše duše, sjaj neba i cijenu vječnosti, razumjeli bismo da su dani u kojima nam božanska Providnost poklanja najviše pažnje upravo oni dani kada nam dopušta da nas zadesi bol i kušnja… Čuvajte se onih svetaca koji ne znaju ništa podnijeti, i onih koji za jednu peckavu riječ ili malo grublji udarac odmah padnu u tugu. Svetost od porculana: neće daleko stići… Budite zadovoljni svim onim što vam Bog šalje i ne želite nikada da od toga budete oslobođeni, osim ako On sam to želi… Bolest i oskudica duše katkada su spasonosnije od zdravlja i utjehe… Ljubav daje križu vrijednost i zaslugu.. Što trebamo trpjeti? Sve što nam božanska Providnost dopusti da nas zadesi, u nama samima, u obitelji, u našem društvenom životu… Veliki križevi se pojave rijetko; mali križevi dani su nam svaki čas. Pazite da nijednog ne izgubite… Sve su to zrna žita za malu svakidašnju hostiju… Ljubite ono što vas povrjeđuje po kazni ili prijeziru: to su poslanici Božji… Nema vrjednijih pomoći za vaše djelo od onih koje ga ruše, sprječavaju i suzbijaju… To je daleko vrjednije od kostrijeti i pokore. To je kušnja udešena Providnošću; taj nas križ posvećuje više nego svi križevi po našem izboru… Prihvatiti i ljubiti… Ne dajte da oslabi vaša vjera kada vam Bog daje najkorisnije i najlakše lekcije za vaš život… Doći će dan kada ćete zahvaljivati Bogu na transportu svojih križeva… Budite radosniji za jednu kušnju nego za jedan uspjeh, nađite više utjehe u poniženjima nego u pohvalama… Naš bijedni ‘ja’ tako se lako uzoholi kada Isus dopusti da teče med: žuč i ocat su najbolji… Ima milosti koje se ne vraćaju…” (Edouard Poppe, belgijski blaženik).