Ljubav iznad zakona?

Ljubav iznad zakona. Zakon donesen zbog ljubavi i čovjeka. A što kada zakon nije više u suglasju sa ljubavlju? Dilema: što izabrati, ljubav koja nikoga ne vrijeđa osim sami zakon, ili zakon koji ubija ljubav? Da li je ljubav na papiru ili u srcu? Da li je nasilje prema životu koji ti je dao Bog, ako ga živiš bez ljubavi. Znam da ima različitih vrsta ljubavi istog podrijetla, ali me zanima između muškarca i žene. Hvala na odgovoru. (A)

 

– Kršćanstvo daje prioritet ljubavi dok židovstvo zakonu. Ono stavlja ljubav iznad zakona; daje ljubavi prema bližnjemu istu vrijednost kao i ljubavi prema sebi; stavlja duhovne vrijednosti iznad materijalnih; baštinjenje života vječnoga iznad vremenitih uspjeha; moć Božju iznad moći ljudi. Za Isusa, nijedan zakon nije iznad zakona ljubavi… Isus nije podnosio da se uče stvari koje nisu božanske zapovijedi. I zato, oštro je osuđivao sve ljudske tradicije, religiozna učenja koja ne izlaze iz Božje Riječi… No, Isus ne isključuje ljudsku tradiciju u principu, nego jer je ispod toga nepravda i licemjerje. Ljubav je temelj svega! Ali ni ljubav ni zakon nisu dovoljni: potrebno je oboje. Ipak, biti slobodan ne znači ne biti poslušan nikome…
– Da, pravilo kršćanskog života može se svesti u jednu riječ: “ljubiti”. I pitamo se: Ako je ljubav naš zakon, čemu služe moralni zakoni? Nije li dovoljno, zajedno sa sv. Augustinom, reći: “Ljubi i čini što hoćeš”? Čemu služe zakoni, najrazličitija pravila, ako se sav Isusov nauk može svesti na ljubav?
– Draga A., Vi kao da pitate: može li se ljubav odrediti zakonom? Razumijem ako ste olako upali u samovolju i subjektivizam, pobrkali svoje mišljenje i želje sa glasom Duha Svetoga u Vama. ‘Nema ništa opasnijeg od ljudskog srca… prepuštenog samome sebi. U ime ljubavi mogu se napraviti najneočekivanije, pa čak i strašne stvari. Ukidanje zakona neminovno dovodi do anarhije, drame. Zato je najbolje da nam Onaj koji nas je stvorio na svoju sliku – pa je stoga jedini sposoban objaviti nam pravi smisao ljudskoga života – jasno objasni što uistinu znači ljubiti’ (Gino Rocca). Gledajući Isusa (Njegovu blagost, poniznost, potpuno predanje Ocu i čovječanstvu) i promjene i nadopune koje je On donio u odnosu na Stari zavjet (milosrđe prema bližnjima, odricanje od svakog duha osvetoljubivosti, oholosti, lakomosti za vlašću, novcem i užicima, sebičnosti /nerazrješivost braka/, neodgovornosti /izbjegavanje prilika za sablazan/…) – možemo razumjeti kako se ponašati. Zakone, zapovijedi… moramo promatrati u Osobi Isusa Krista. ‘Tada nam se zapovijedi neće činiti nekakvim izvana nametnutim pravilima, nego izrazom konkretnog načina kako ljubiti Boga i braću’ (‘idem’). Mogu Vam stoga reći, zajedno sa Chiarom Lubich: upravo zato što smo ljudi, ‘ljubav je potrebno protumačiti i voditi objektivnim pravilima koja joj daju konkretni oblik i njezino su osnovno mjerilo’. Hoću reći, kao i Vi u drugoj rečenici: zakoni, zapovijedi… postaju pomoć u ljubavi prema Bogu i bližnjima. Zar onda vjernik ne bi trebao razumjeti značenje svakog pojedinog zakona ‘te razloge njegova nastanka, kako bi suobličio svoj život s nakanom ljubavi njihova Tvorca’? ‘Pisani zakon postao je tako neprocjenjiva vrijednost za čovjeka iako nikada njegovim ciljem. Božja volja nije obdržavanje zbroja zapovijedi, nego ljubav prema Bogu i braći, u tome je punina Zakona’ (“Čovjekov ‘da’ Bogu”, Ljubljana, 1981., str. 28-29).
Želite živjeti kao Isus, postati drugi Isus na zemlji? Živite u skladu s naumom Božjim, živite umijeće ljubavi, uzajamnu ljubav (ona je sažetak kršćanskog morala!), ali ne samo osobnim zalaganjem, nego i djelovanjem Duha Svetoga u Vama. Ako da, tada ćete postati živom stanicom “mističnog tijela Kristova”.
– No,… pozor, A.! Jedini zakon za kršćane jest ljubiti brata, biti spreman jedan za drugoga umrijeti. Ali… ‘Sveta radost i… apostolska snaga poput komadića raja’ ne proizlazi iz-‘od-Boga-zabranjene-ljubavi’, nego upravo iz prave ljubavi, iz ljubavi usklađene s Njegovim naumom, i to tamo gdje nas je ljubav Božja zamislila. “Ljubi i čini što hoćeš”? Da, ali to znači: kad ljubim, ja ništa više ne moram, ja sve hoću. Činim nešto zato što hoću činiti, a ne zato što me netko ili nešto prisiljava. Slobodnima je naum Božji najviše mjerilo (zakon) života. Sv. Franjo Saleški navodi: “Ne ljubi Božju volju zato jer se slaže s tvojom, nego ljubi svoju volju zato što se slaže s Božjom”. Otvoreno ću Vam reći: Ne mislim da se ljubav i zakon trebaju i moraju staviti u kontekst u koji ste ih Vi u postavljenom pitanju postavili, naime u odnos međusobnog dijametralnog ekskluzivizma. Apsurdno je misliti na moguće sukobe između njih! Jer Objava nam ipak drugačije o tom odnosu govori. Nema kontradikcije. (Možda i niste svjesna, ali Vaše pitanje indirektno je zapravo na tragu laičkog morala, koji se ni po čemu ne želi pozivati na Boga i Njegovu Objavu te na Njegov mogući zahvat u povijest. U želji da se zaobiđe Boga i Njegovu Objavu, razum postepeno počinje skretati prema sve subjektivnijim, relativnim i popustljivim moralnim kriterijima, suvremenoj liberalnoj mislenosti, sebičnosti… A Bog nam tako želi izići ususret svojom Riječju!…). Ni ja u odgovoru ne želim ta dva pojma nategnuto pomiriti, i želim izbjeći opasnost padanja u provaliju lakog konkordizma ili ishitrenih harmonizacija. Zamislit ću si ovdje da Vi želite živjeti kao Isus, živjeti prema naumu Božjem, a plod takva života je radost i – svetost! (iako naslućujem da je Vaš pravi problem sasvim druge naravi; radi se, nažalost, o ‘zabranjenoj’ a ne pravoj ljubavi, što Vam ne mogu odobriti, jer – sam Gospodin to ne odobrava)… Ako su zapovijedi (moralni zakoni) konkretan izraz prave ljubavi, onda one vrijede za sva vremena, sva mjesta i za sve ljude, iako se njihova primjena smije razvijati i prilagoditi novim situacijama (stalnim društvenim i kulturnim promjenama). Ali nikada Crkva, predvođena Učiteljstvom i pod svjetlom Duha Svetoga, neće podržavati kršćanski moral koji bi ozakonio npr. liberalizaciju seksa, poligamiju, razvod braka, preljub, nevjeru, nepravdu, nasilje, iskorištavanje, manipulaciju ljudskim životom i sl., bez obzira na mišljenje ljudi i dominantnu kulturu – upravo zato što su u suprotnosti s idealom prave ljubavi kojeg nam je Isus donio. Svaki njen odgovor bit će primjena velike zapovijedi ljubavi (prema Bogu i bližnjemu), kako bi odgajala i oblikovala našu savjest… Za Crkvu je Božja Riječ zakon. Može li se ona tog Zakona odreći?! Mi kršćani moralni zakon poistovjećujemo s Isusom Kristom, s Njegovim životom i naukom. Možemo li se tog Moralnog Zakona onda odreći? Kako onda taj zakon ne bi bio odraz ljubavi ili kako bi on mogao ‘ubijati ljubav’ ili biti ‘u nesuglasju s ljubavlju’? Isus koji je Ljubav, On da ‘ubija ljubav’? (- Niste li se zapitali, jesmo li možda mi u nesuglasju s ljubavlju, i ne bi li trebalo da se vjernici stave pred svjesniji i osobni izbor Evanđelja te da se više založe da u društvu oblikuju okruženje koje će biti naklonjenije kršćanskome životu -)? Crkva ne može zanijekati ni jednu Riječ svoga Učitelja. Njegov je zakon apsolutan i nepromjenjiv. On je put (nepromjenjiv, stalan i bez kompromisa s trenutačnošću permisivnih zakona i mislenosti) koji čovjeka vodi potpunom ostvarenju. Isus je živo moralno pravilo: “Ja sam Put, Istina i Život”. Možemo li se tog Moralnog Pravila odreći?! Ali je isto tako istina da je Njegovo djelovanje i nauk u suprotnosti sa sebičnošću i osobnim ugodama (jer se to protivi i ljubavi). Vi navodite u ‘dilemi’ da Vaša ljubav nikoga ne vrijeđa osim sami zakon. Ima li ta ljubav izvor u Bogu? Je li ona plod milosti Duha Svetoga? Je li u skladu sa Sv. Pismom i Kristovim zakonom ljubavi? Ili izvire iz prevarljivih osjećaja, na kojima se ništa trajnije ne može graditi? Je li ona izraz ‘veće pravednosti’ Kraljevstva Božjeg, koju traži Isus, znak razlikovanja dobra i zla, obrana časti Gospodinove, obrana vjernosti i nedjeljivosti trajnog-nerastavljivog/doživotnog-braka? Kao da kažete da je laž u sebi zla, iako je u određenom slučaju imala dobre posljedice a nikome nije škodila; krađa, pronevjera ‘koja nikome ne šteti’-misleno nasilje-očaj-zakletva-kontracepcija-eutanazija-preljub-prikrivanje zlih planova, tajnih sebičnih ciljeva-ubojstvo neprijatelja, isto tako… i gdje je tomu kraj? Vrijeđa, dakako, u prvom redu, Vas! Zar samo Vas?… Kao da za dobro i zlo ne postoje pouzdani znaci. Zar ćemo se ovdje opravdavati pragmatičnim ili utilitarističkim etičkim principom? Znači li to da je, kod Isusa, dovoljan samo motiv, a djelo se relativizira, i da nije važno što nego zašto? Zar ćemo se izdavati za kršćane, a živjeti bez kršćanske orijentacije? Zar ćemo reći ‘da se ljubav nalazi u srcu a ne na papiru’ (sv. Augustin: “Bog je zapisao na ploče Zakona ono što ljudi nisu umjeli čitati u svojim srcima” /’Ennaratio in Psalmos’, 57,1/; KKC 1962)?… Sama činjenica da neki ljudi danas odbacuju moralne norme i da smatraju normalnim određene načine ponašanja koji su se uvijek smatrali nemoralnim, ne može dovesti do promjene moralnih zakona, već naprotiv, pokazuje da je današnji svijet izgubio osjećaj za pravi moralni zakon, za stil života usklađen s Evanđeljem i naukom Crkve. Istina nije kriva za njenu krivu primjenu. Tu je i odgovor, zašto mnoge osobe, umjesto morala zapovijedi, prihvaćaju laički moral (‘svi tako čine’, moral koristi i užitka). Umjesto da mijenjamo sebe, i svoju moralnu svijest – mi bi mijenjali Boga, vjeru, Crkvu… Crkva nije ‘autoritativna majka koja sputava svoje vjernike i vezuje ih uza se zakonima i propisima’, kršćanski moral ‘nije prisila, ne stvara nezadovoljne, neslobodne, iskompleksirane ljude’ – nego ih čini slobodnima. Ako netko iskusi ljepotu pravoga kršćanskog života, uvidjet će da ne postoji oprjeka između zakona i slobode, obveza i radosti. ‘Kršćanin Božju volju ne bi trebao izvršavati prisilno ili iz straha, zbog konformizma, tradicije ili drugih izvanjskih razloga, nego zbog činjenice da na taj način može dijeliti duboko uvjerenje i ljubav koje je i Isus gajio’ (Gino Rocca). Sv. Toma Akvinski navodi: kršćanin nije slobodan “zato što ne podliježe zakonu, nego zato što se po unutarnjem uvjerenju, dobivenom po milosti Duha Svetoga, osjeća potaknutim činiti ono što Bog od njega traži po zakonu” (‘Summa theologica’, II. dio, 1. pogl., str. 38). Koliko je bio slobodan sv. Maksimilijan Kolbe koji se ponudio umrijeti u bunkeru smrti umjesto oca obitelji! To je ono nadahnuće unutarnjeg svjetla, goruće ljubavi prema Isusu, koji ga je zahvatio, s kojim je zajedno zagrlio vlastiti križ, odrekao se samog sebe i darovao braći… Mogao se i on zadovoljiti nekakvim komotnim kompromisom između Kristova nauka i mislenosti svijeta, između radikalizma Evanđelja i vlastitoga, osobnog, manje ili više prikrivenog, egoizma (najopasnija stvar u duhovnom životu je kompromis; on stalno čini čovjeka farizejem, koji ima dva lica i dvije volje!). Od onoga koji Ga želi slijediti, Isus traži sve (Lk 14,26), a ako toga nema, ‘Kristov se zakon doima teškim, prisilom, obvezom – umjesto radosnim i oslobađajućim, kakav jest’ (G. Rocca). Ovo je poziv da se vratimo izvorima kršćanske misli, nauci Učiteljstva Crkve, te da Isusov nauk ostvarujemo životom. I da molimo za pravi osjećaj za moral, koji je dar unutarnjeg Božjeg rasvjetljenja i naše smjelosti kojom živimo Isusovu Riječ. Posebno, da se radujemo Božjim zakonima i da im iskazujemo pohvale (- počnite to već danas! -), a ne da ih grdimo kao nepodnošljivi pritisak (Ps 119,16: “Uživat ću u pravilima tvojim, riječi tvojih neću zaboravit'”), jer su oni izraz Stvoriteljeve svemoći, mudrosti i dobrote, ‘svojevrsno učešće u Providnosti živoga Boga’ (KKC 1951)…
– U moralnom vrednovanju Vaših i mojih djela u konačnici treba voditi računa i o savjesti kojom se djeluje. A glas savjesti je za vjernika konkretna moralna norma! Možemo li se je odreći? Ne. Jer glas savjesti je Riječ Božja koju savjest prihvaća i pod vodstvom Duha Svetoga ostvaruje. I često se ljudi pri procjeni moralnih vrijednosti svojih čina pozivaju na vlastito uvjerenje i savjest. Nažalost, znamo da – uz ispravnu, istinitu, izvjesnu, zdravu… savjest – postoji i neispravna, dvojbena, nezdrava, popustljiva, perpleksna, skrupulozna… Znamo da i savjest može pogriješiti. Stoga bi se kršćanin trebao neprekidno prepuštati vodstvu Duha Svetoga (Rim 8,14; Iv 16,13). Novi Zakon je nadasve milost Duha Svetoga koji je izliven u srcima vjernika, kaže Toma Akvinski. Taj nutarnji Zakon je Duh Sveti. To je bitno. Spašeni milošću (usp. Rim 3,24-25), Božjim darom, trebamo odgovoriti tom spasenju, živeći pod dahom Duha Svetoga, tražeći što je volja Božja: što je dobro, što se Njemu sviđa, ono što je savršeno (usp. Rim 12,2). Život po Duhu ne abolira Zakon: on ga integrira i nadilazi. Sveci daju primjer života po Duhu, života inspiriranog zakonom ljubavi. Oni “zaboravljaju” Zakon, ne zato što bi bili iznad njega, nego zato što ga vrše bez potrebe da se na nj’ pozivaju. Pomalo kao zaljubljeni bračni drugovi, ni ne misleći da se treba pozivati na svoje dužnosti i prava. Vapijmo, stoga, Duhu da pod Njegovim vodstvom usklađujemo svoj put s Riječju Božjom. To Vam preporučujem! Sud savjesti ne može biti samostalan. Iznad nje je transcendentalni zakon koji je nadilazi i kojemu se ona mora pokoriti. Unutarnji Božji glas poziva je da neprekidno provjerava je li u skladu s Njegovom Riječju, kako bi iz Nje crpila pravila za svakidašnji život. Pa provjeravajmo! I Objava je ona neprocjenjiva vrijednost koja nam pomaže da izbjegnemo opasnost subjektivizma i relativizma, kao i providnosno vodstvo crkvenoga Učiteljstva, vođeno Duhom Svetim. Ne stoje prigovori o nametljivosti, nepotrebnome uplitanju i ranjavanju savjesti od strane crkvenoga Učiteljstva kad ono tumači Evanđelje. Poštujući slobodu pojedinca, Crkva mora reagirati. Sloboda savjesti bi se kršila kad bi se vršio neopravdani pritisak na nju, a ne kad se jasno određuju točne granice između onoga što je dobro i onoga što je zlo. Ako je evanđeoska ljubav temeljni zakon Crkve, logički je da nam ona nastoji pomoći da tu ljubav živimo u cjelokupnom našem životu. Ne stoji ni prigovor da točno određena kršćanska pravila oblikuju savjesti koje robuju zakonu. Postoji, naime, tijesna povezanost između primjene morala i velike zapovijedi ljubavi; ako je ljubav duša svih zapovijedi, bez ljubavi se ni kršćanski moral ne može prihvatiti. (Bez zakona se ljubav pretvara u slijepu strast, bez ljubavi pravda zakona postaje stroga kazna. Ali ne govorim o “ljubavi” razblaženoj osjećajnošću i sklonošću afektiranja, već osnaženoj onom velikom zapovjeđu: ljubi Gospodina svim srcem svojim, a ljude kao sliku i priliku Božju!). Ako kršćanski moralni zakoni proizlaze iz ljubavi, ona se ne mogu razumjeti bez unutarnjeg svjetla Duha ljubavi. Tko je u ljubavi, ne osjeća teret zakona (usp. Gal 5,18). Ne bismo li trebali radije moliti za to unutarnje svjetlo Duha Svetoga i ljubav, da proniknemo, uzljubimo i oblikujemo se po Božjoj volji, koju nam izražavaju kršćanska moralna pravila, draga A.? I poraditi na nužnosti trajnoga odgoja savjesti, kako bi naš cjelokupni moralno-duhovni rast i razvoj naše osobe u svom njezinu dostojanstvu postupno dosegao ciljeve koje nam Isus predlaže? Znam, suvremeni čovjek rado odbacuje svaki autoritet i iskazuje sve raširenije nepovjerenje prema bilo kojem apsolutnom načelu. Ali to ne opravdava relativizam na moralnome području. Kršćanin treba stalna uporišta, ukoliko su ona ucijepljena u pravilo ljubavi. Produbljenje postojeće veze između kršćanskih moralnih pravila i velike zapovijedi ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu, te posebno primjena moralnih pravila koja nisu izraz krutosti zakona, trebali bi nam pomoći da živimo autentične vrijednosti, Kristovu Riječ te posjedujemo unutarnje svjetlo i ljubav, izvore prave slobode.
– (Želite li ići dalje, o tim pitanjima svakako pročitajte: Gino Rocca: ”Savjest, sloboda i moral. Odgovori mladima i odgojiteljima”, ‘Novi svijet’, Križevci, 2006., osobito od str. 13 do 37; Franjo Mušura, “Proglas zakona ljubavi”, ‘Svjetlo Riječi’, Sarajevo, 1990.).

Malo egzegeze. U Mt 5, 17 nalazi se ključ rješenja. “Ne mislite, rekao je Isus, da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti!” (Mt 5,17). Isus nije došao da nas potpuno oslobodi od zakona, nego od grijeha. I Isus je sam u svojoj životnoj praksi, učenjem, riječju i činom ispunio ono što traži Zakon: posjećivao je Hram, slavio Pashu, na svoj se način držao propisa o suboti…”Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, nijedan potezić, nijedno slovce iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude” (Mt 5,18; usp. 19,17: “Ali ako hoćeš u život ući, čuvaj zapovijedi”). Zakon neće nikada biti stavljen izvan snage. Štoviše, na Njemu se ispunilo sve što su Zakon i Proroci o Njemu prorekli. U Isusu Zakon ostaje, čak i u najmanjim pojedinostima (usp. Mt 5,19), jer je on od Boga i izraz Njegove volje – ali će ga Isus ispuniti na drugi način, pročistiti, ukazat će što mu je bit, koje mu je pravo značenje i smisao, koja je njegova božanska i ljudska istina, otvorit će mu nove zahtjeve i tako ga dopuniti, nadići i dovesti do savršenstva (usp. KKC 1984; 1967). Otkrit će prvotnu Božju volju i namjeru. Nije više važno slovo Zakona, nego njegov duh. Naglasak je na duhu, a ne na slovu. Isus, koliko odvodi od Zakona, toliko privodi Njegovu duhu. Ispunjujući zakon, Krist oslobađa svoje učenike od zakona, tj. On ga je upisao u dno srca. Krist je upisao zakon u dnu srca, jer je rekao svojim učenicima: ono što su ispunjavali ranije iz poštovanja prema zakonu, tj. po dužnosti, podložnosti, otužno, od sada će to po ljubavi, to jest slobodno. Npr.: poštivanje života je u Mojsijevu Zakonu prisila, imperativ, zapovijed: “Ne ubij”. Ovaj zakon, na Isusovim usnama, postaje radosna afirmacija ljubavi prema bližnjemu, poštivanje njegove slobode, pravde… Ako živiš u ljubavi i po ljubavi, vršit ćeš zakone jer ljubiš. Ljubav postaje vrijednost ‘par excellence’. Koja majka hrani svoje dijete po dužnosti? Ljubav je dovoljna i vrjednija. Moral se ispunja ljubavlju, novi zakon je zakon ljubavi, zakon milosti, zakon slobode; Bog nije legalist, On je duh i ljubav. Može se izvana biti pravedan, pa i veoma krjepostan, pa ipak biti nesposoban za Kraljevstvo Božje. Može se biti svet bez poznavanja svih paragrafa, moralnog znanja, kazuistike, pravne domišljatosti. Isus dopire do obnove samoga korijena djelovanja, srca, sve sudi po unutrašnjem poticaju i nakani. Prigovorit će farizejima i pismoznancima da se trude oko sitnih zapovijedi, a zaboravljaju velike Božje zahtjeve: pravdu, milosrđe i vjernost. ‘Cijeđenje komarca’, legalizam, zarobljeništvo u zakonskoj religiji se Isusu ne sviđa. Kao ni stara pravednost koja se muči kazuistikom, dok nova svu važnost pripisuje ljubavi. Ali ono što Isusove učenike razlikuje od pismoznanaca i farizeja nije novi zakon, već ‘veća pravednost’ (Mt 5,20). Tako da Isus ne propovijeda jedan novi moral, nego drugačiji pristup Zakonu: Isus tumači staru pravednost, na nov, radikalniji i savršeniji način, ne dodajući novih izvanjskih propisa (usp. KKC 1968). Pa ako je zakon vrijedio za samog Isusa, zašto onda ne bi i za mene?…

Antinomizmi (= tobožnje proturječnosti između starozavjetnog Zakona i kršćanskog naučavanja) od jučer i danas. Uvijek je u povijesti Crkve bilo pokreta ili škola koje su željele nepomirljivo suprotstaviti Evanđelju duhovni i moralni nauk Zakona. Najpoznatiji od njih je “marcionizam,” doktrina Marciona, heretičkog teologa-gnostika iz 2. stoljeća, koji je suprotstavio duhovnu poruku Starog zavjeta Novom zavjetu, pravednog i osvetoljubivo-krvožednog Boga Zakona Bogu ljubavi Novog zavjeta. U svojoj gorljivosti, učenici Marciona išli su dotle da su iz svoje Biblije izbacili najveći dio njena sadržaja, i ne priznavajući napokon autoritet Svetom Pismu osim Lukinu Evanđelju, očišćenu od njegova prva tri poglavlja, i priznavajući samo deset od ukupno trinaest Pavlovih poslanica! (Marcionovo učenje potaknulo je Crkvu da 150.-200 proglasi kanon Novoga i Staroga zavjeta!).
Taj antinomizam, protiv kojih nas Isus upozorava, prisutan je u svim vremenima crkvene povijesti, uključujući i suvremeno razdoblje. Postoji još mnogo vjernika, pa čak i mnogo propovjednika, koji misle da se Zakon Starog zavjeta ne odnosi više izravno i stvarno na kršćansku Crkvu. Kao da, između nauka Zakona i radosne vijesti o milosti u Isusu Kristu, postoji načelna opozicija, apsolutna nespojivost. Nije li nas Isus Krist, kažu, oslobodio jarma Zakona? U želji da se zadrži veza između kršćanina i Mojsijeva Zakona, ne znači li to poricanje djela Isusa Krista, ili barem povratak, u svojoj vjeri, legalizmu Starog zavjeta? Evanđeoska sloboda ovdje se tumači kao oslobođenje od Zakona, kao relativiziranje njegova autoriteta!
Suprotstavljanje ‘Zakon-Evanđelje’ nije uvijek svjesno, ali ništa zato nije manje učinkovito, čak i u evanđeoskim krugovima, svaki put kad se tumačenje učenja Starog i Novog zavjeta vrši ne na način kontinuiteta, već prekida ili opozicije! To se događa, također, i u “spiritualizmu”, i iluminizmu (da smatramo da smo oslobođeni od svakog zakona, slušajući Boga i svoju savjest), gdje se, i uz najbolju volju, može zalutati u antinomizam koji Isus prokazuje.

Zaključimo: Sve u svemu, Duh Sveti nema drugog projekta nego da, u našim životima, trijumfira Kristovo djelo i poslušnost Njegovoj Riječi. On se neće umiriti sve dok se naša vlastita volja ne uskladi s Božjom voljom izraženoj u Njegovoj Riječi!… dok ne počnemo ljubiti ono što Bog ljubi, željeti ono što On želi, odabrati ono što On nalaže, nadati se onome što On obećava… Istina, odredbe Zakona ostaju trajne, samo neće više biti opsluživane u ime Zakona, već u ime ljubavi, ne samo opsluživane, već ispunjene, daleko nadmašene. Ovdje smo pozvani u slobodu ljubavi. Odsada imamo pred sobom Isusa, a ne popis zakona ili zabrana. Zakon nam govori kako i kada izlazimo iz ljubavi. Odsada, gledajući Krista, učimo što znači voljeti. “Kult”, vjerske prakse… svakako su potrebne da nas čuvaju u praksi ljubavi, ali one ju ne mogu zamijeniti.
Puninu ljubavi u odnosu prema zakonu Božjem možemo ovako prikazati: Tko god iskreno ljubi Gospodina, već je ispunio zakone u svom srcu, a kada ih i izvrši, samo ratificira djelom ono što je već prihvatio u svom srcu. Bit ljubavi ne trpi podijeljenost. Sumnjajte u jedan ‘potezić’, nema više vjere, prekršite jednu zapovijed, nema više ljubavi prema Bogu. Jer onaj tko bi manjkao u samo jednom ‘zarezu’ zakona, pa makar vršio sve ostale, nema više ljubavi, božanske i nadnaravne koja nas spašava. Kako to? Jer ne vršeći ‘slovce’ zakona, nema više onoga što je bitno za ljubav, nema djelatne volje da se ispuni sav zakon, u potpunosti Božja volja. “Ljubi Gospodina Boga svoga!” Ništa lakše nego Ga ljubiti riječima; ali ništa rjeđe nego Ga ljubiti u praksi. Opslužujući zakone Božje i crkvene, trebam se pitati, da li moj način praktičnog vršenja doista odgovara velikoj zapovijedi ljubavi i milosrđa. Ljubav, u Isusu, nadilazi zakon. Pavao ne prestaje to ponavljati. Zakon, nužan, odsada nije ništa drugo nego struktura ljubavi, njena matrica. Vjerska autentičnost priznaje pod ovim zakonom, koji ostaje nezamjenjiv u čovječanstvu, ljubav, koja mu jedina može dati dušu, reći mu svoju istinu, a to znači da se zakon može opsluživati samo kroz slobodu ljubavi. To je ono što je napisao sv. Augustin: “Ljubi i čini što hoćeš”, jer ono što hoćemo onda je izraz ljubavi…