Najveći sveci su oni koje Sotona najviše napastuje

Kardinal Charles Journet (+1975.) svojedobno je napisao, da je đavao, ekspert za zlo, strašno napastovao zaštitnika Švicarske, sv. Nikolu iz Flue (1417. – 1487.), kojeg njegovi Švicarci nazivaju i brat Klaus. Brat Klaus je đavla pobjeđivao uvijek molitvom.

Sličnom kušnjom zvanja bila je napastovana i jedna od najvećih svetica Crkve, sv. Mala Terezija iz Lisieuxa.

I sv. Toma Akvinski iskusio je mnogo napasti. Kad je bio u zatvoru u Roccaseccu, bio je teško iskušavan na području čistoće. Da je tada svetac bio podlegao napasti, možda Crkva ne bi imala anđeoskog učitelja, rekao je o njem Pio XI. (Encyc. Studiorum Ducem).

Sv. Benedikt, Franjo Asiški i Katarina Sijenska, u trenucima napasti na čistoću, bacali su se u trnje da je svladaju. Neki monasi – redovnici znali su za vrijeme takvih napasti staviti ruku u vatru kako bi ih nadvladali. Sv. Jeronim se udarao kamenjem…

Corrado Balducci, stručnjak za demonologiju, navodi da su mnogi sveci žrtve napada i napasti, koje nekada završavaju nasilno. Na sveca navale strašne predodžbe koje uporno salijeću iako ih pokušava odagnati. Ponekad je napastovan velikom srdžbom, tugom, čak i očajem; osjeća odvratni smrad, u ušima mu odzvanja buka, čuje glasove ili osjeća nadražujuće zagrljaje. Tim kušnjama mogu se dodati opscene ili zastrašivajuće scene. Osoba osjeća da ju netko uznemiruje, primorava na obljubu, baca na postelju, uzrokuje na tijelu ogrebotine ili bol.

Dosta svetaca je prošlo te muke. Među njima, sv. Katarina Sijenska (14. st.), sv. Franjo Ksaverski (16. st.), sv. Terezija Avilska (16. st.), sv. Marija Magdalena de Pazzi (16./17. st.), sv. Ivan Marija Vianney (19. st.), sv. Ivan Bosco (19. st.), sv. Gemma Galgani (19./20. st.), sv. padre Pio (20. st.)… Podužu listu nastavljaju još sv. Antun opat, sv. Pavao od Križa, bl. Anđela Folinjska, bl. Don Calabria i mnogi drugi…

Godina je 1862. Sv. Ivan Bosco bio je jako umoran i blijed. Njegova zabrinuta subraća ga okružila i inzistirala da se odmori. Na koncu im je otkrio tajnu. Već četiri ili pet noći nisam spavao. Subraća su pomislila da je noću radio. Svetac je priznao da uzrok nije bio rad. Uvijek, kad bi krenuo spavati, začuo je hrapavi glas koji bi ometao njegov san; zatim bi poput vjetra prebacivao stranice knjige i premještao ih. Don Bosco je govorio o silama tame. Ali to nije bilo sve. Nekad ga je prestrašila utvara, koja se pred njim pojavila, ili ruka koja mu je odgrtala pokrivač. Ponekad se čak tresla i postelja.
Jedan se hrabri subrat ponudio da će ga čuvati iz susjedne sobe. Ali kad je začuo te strašne zvukove, sav se je prestrašio i pobjegao. Nikome od vas ne želim da morate tako trpjeti navale đavla kao što sam ja to morao’, govorio je don Bosco (E. Vella OFM Conv., O satanovi, ‘Per Immaculatam’, 2008., s. 172-174).

Najviše među svecima trpjela je zasigurno sv. Gemma Galgani. Njeno je trpljenje bilo veliko, jer je Gospodin dopustio da u određenom trenutku bude opsjednuta đavlom. Kad je na nju navalio đavao, govori mons. Moreschini, puzala bi po podu, bila agresivna spram ljudi oko nje, razbijala sve što joj je došlo pod ruku, čak pljuvala na križ i na Marijin kip (idem).
Međutim, na činjenje takvih radnji prisiljavao ju je đavao.

Poznata je borba sa Sotonom župnika arškog: jer čini se da Đavlu ništa nije tako mrsko kao Ispovijed i da muči svećenika koji na osobit način podjeljuje taj Sakramenat; sveci, koji su u oslobađanju ljudi od grijeha vidjeli svoj posebni poziv, bili su očito jače napadani nego drugi. Osobito iscrpne i dokazane bijahu borbe protiv Đavla – često noću – p. Pia. Đavao mu je dolazio kao zastrašujuća životinja. P. Piu su, osobito u svezi sa stigmama i njegovim mističnim doživljajima, dijagnosticirana i psihička oboljenja. Poznato je opažanje poznatog i zaslužnog p. Agostina Gemellia. Franjevac i svećenik dijagnosticirao mu je histerične (patološke) smetnje i objasnio je p. Piu, da su njegove stigme, koje Gemelli nikada prije nije vidio, posljedica njegova pretjeranog uživljavanja u Kristovu Muku. Poznat je i odgovor p. Pia: …tada si Vi predstavite sasvim intenzivno vola i narast će vam sigurno rogovi. Svoj apostolat vidio je p. Pio ponajprije u ispovijedanju nebrojenog mnoštva koje mu je pristizalo. U tijeku liječničkih pretraga, koje je vršio i p. Gemelli, bila je p. Piu kroz dugi niz godina oduzeta i ovlast ispovijedanja. No, tko je tu ustvari bio na dobitku, ako ne sam Đavao?

Bog dopušta takve iznimne slučajeve da bi u punini objavio svoju slavu, kada đavolska rugoba po naredbi egzorciste mora napustiti tijelo koje je zaposjela. Kad je div Golijat pozvao Izraela na dvoboj, nitko se nije usudio prihvatiti njegov poziv jer su svi mislili da bi to bio njihov kraj; tada je Bog pozvao Davida. I bio je to kraj Golijata, ne Izraela.

No važno je reći o tim demonskim izvanrednim djelovanjima, da Sotona na te osobe nije imao nutarnjeg utjecaja. Stoga nad njima, naravno, nije trebalo moliti otkletvene molitve ili molitve egzorcizma. Borili su se Božjom pomoću godinama protiv Sotone. Te patnje postale su tim svetim ljudima sredstvo zadovoljštine, pročišćenja i posvećenja, kako bi još jače došla do izražaja Božja snaga u njima.

E. von Petersdorff navodi i ovo: ‘Oni koji su kao nedužni opsjednuti, predstavljaju posvetne duše-žrtve koje opsjednutost, kada u nju zapadnu, prihvaćaju kao pokajničko trpljenje, kako bi posredstvom njihove pobjede nad demonima umjesto drugih postigli spasenje njihovih duša, jer oni sami nisu imali snagu uspješno se boriti za spasenje vlastitih duša. Duše-žrtve trpe u skrovitosti i stoga o njima ne treba govoriti ni pisati u javnosti’ (E. von Petersdorff, Demoni, vještice, spiritisti, Verbum, Split, 2001, str. 102).

Đavao je učinio od svetaca svoju metu, jer ga oni suviše ometaju.
Čim đavla ne smetamo, čini se da je sve u redu. Nećemo imati velikih napasti, jer smo na njegovu terenu. Ako se pak odlučimo osloboditi se iz njegovih ruku, počet će nas progoniti.

Najveći sveci su oni koje Sotona najviše napastuje (sv. župnik arški).