O nekim konkretnim privatnim ukazanjima

Imam dva pitanja. Što mislite o vidjelici Julki i da li se može čitati njene poruke koje su izdane u knjizi Isus te zove ili sl., nisam sigurna u naziv? Ne želim čitati nešto što nije ispravno. I drugo: Što znači plač kipa Gospe Međugorske u Chivitavecchiji, da li je takvih fenomena bilo i do sada i da li je koji Crkva priznala? HVALA!
N. N.

 

U svezi 1. pitanja: Čitajte Sveto Pismo. Samo u njemu je ono što Vi trebate.
– Trebali biste pročitati GK, br. 15., 2005., posebni prilog o ukazanjima.

Ukratko rezimiramo. Crkveno učiteljstvo uči da je Bog sve ono što je smatrao nužnim objaviti za spasenje ljudi objavio u Isusu Kristu i po apostolima do smrti posljednjeg apostola, a sve druge objave imaju karakter privatnih objava koje obvezuju one koji su ih doživjeli, a svima drugima mogu biti po slobodnom izboru eventualni poticaj ili dobro nadahnuće bez ikakvih novih obvezivanja. Tako i danas, privatna ukazanja (neovisno radi li se o mističkim ili proročkim viđenjima), koja ne pripadaju u polog vjere, izvor su utjehe u sadašnjosti i sigurnosti za budućnost. Uloga im međutim nije, sukladno Katekizmu Katoličke Crkve (br. 65-67), ‘poboljšati’ ili ‘upotpuniti’ konačnu Kristovu Objavu (jer Bog je rekao sve u svojoj Riječi, kaže sv. Ivan od Križa), nego da pomognu da se od nje u određenom povijesnom razdoblju potpunije živi te da se neprekidno i postupno dohvaća sva dubina davno dovršene Objave. Objava je dovršena, ali nije potpuno izrečena; na kršćanskoj je vjeri da postupno kroz vjekove dosegne sav domašaj Objave.

Stoga kršćanska vjera ne može prihvatiti ‘objave’ koje bi htjele nadići ili ispraviti Objavu koja je u Kristu dovršena (toga ima u nekih nekršćanskih religija, a i u nekih novijih sekta).

Pritom je veoma važno lučiti autentično duhovno iskustvo i moguće duševno zastranjenje ili nečije izigravanje takvoga duhovnog iskustva. Službena crkvena vlast opravdano je veoma oprezna i veoma kritična u prosudbi istinitosti nekog ukazanja te ne daje priznanje nikada prije nego što sam fenomen ukazanja prestane (stav legitimne razboritosti kako bi se izbjegle pogrješke u prosuđivanju ukazanja, jer zasigurno nije lako raspoznati što je istina, a što laž); crkveni autoritet ne proglašava nadnaravnost neke pojave nego, kad ima za to brojne opravdane razloge i kad vjerodostojnost nije upitna, dopušta liturgijsko slavlje (kao npr. svetkovanje blagdana Gospe Lurdske, Gospe Fatimske, Srca Isusova).

Od Marijina uznesenja na nebo do 1400. g., statistika navodi da se Majka Božja ‘ukazala’ 35 puta, od 1400. do 1600. g. još 56 puta, od 1600. do 1800. g. još 31 put, od 1800. g. do danas 70 puta; nesigurnih ukazanja nepoznatih datuma ima 7 dok su ‘legendarna’ ukazanja 3. Samo u posljednjih stotinjak godina prijavljeno je više od 300 ukazanja, no Crkva je priznala njih tek desetak, te su one bile povod neobičnome procvatu crkvenoga života.

Posredno, proglašavajući ih blaženima ili svetima, Crkva je ‘priznala’ autentičnost ukazanja sv. Katarini Sienskoj 1353. kao šestogodišnjoj djevojčici, sv. Veroniki Giuliani u 18. st., sv. Lutgardi Brabantskoj u 13. st., sv. Franji Asiškom u 13. st….

Popis lažnih ukazanja i objava, koje su osudili biskupi, prilično je dugačak (u Francuskoj, od 1503. do 1566., Crkva je osudila Nostradamusa u španjolskoj Cordobi oko 1600. g.; redovnicu Feliciju Kozlowsku /1861.-1922./ čak je osudio biskup Szembek iz Plocka, a papa Pio X ju je ekskomunicirao 5. 12. 1906.; u Italiji je navodna viđenja 1878. imala Luisa Piccareta, u Belgiji su 1933. donesena tri negativna suda o različitim objavama i ukazanjima, a Jules de Vuyst prije smrti priznao je da je njegova priča bila prijevara; 1933. g. bila je ujedno i ‘godina ukazanja’ /nepriznatih!/ u Belgiji – čak njih 9; u Italiji, u mjestu Voltago, 1937., više je djevojčica tvrdilo da su imale ukazanja, a 1944. i Adelaide Roncalli /Ghiaie di Bonate/, no biskup Bergama mons. Bernareggi odbacio je to ‘ukazanje’ ustvrdivši, nakon pomnog ispitivanja, da nije riječ o ‘ničemu nadnaravnom’; mons. Theas, biskup Tarbesa i Lurda, 1947. g. osudio je jedno navodno ukazanje u Espisu 1946. g.; odbačena su i navodna ukazanja i privatne objave mnogih drugih: jednoga redovnika u Brazilu 1947., Pauline H. u Rottenburgu u Njemačkoj iste godine, jedne redovnice na Filipinima 1948., kao i u rumunjskome Cluju velikoj skupini vjernika 1948., u Lublinu u Poljskoj 1949…).

Svatko tko ‘na slijepo’ slijedi i prihvaća razna ukazanja, osim ona koja je priznala Crkva, mora znati da to radi na vlastiti rizik, tj. takva bi se ukazanja kasnije mogla pokazati lažnima, a neki bi ljudi čak došli u opasnost da izgube vjeru. Budući da je praktično nemoguće provjeriti vjerodostojnost nečijeg unutarnjeg duhovnog doživljaja, a što znači i ukazanja, nitko nema pravo, kako rekosmo, nametati ili obvezivati ikoga na prihvaćanje nekog ukazanja niti na poruke koje bi proizišle iz takvog doživljaja. Svaki čovjek, kao i svaki vjernik, posve je slobodan u zauzimanju svoga stava, tj. hoće li smatrati nečije svjedočenje vjerodostojnim ili će ga u potpunosti odbaciti kao nevjerodostojno (u istine vjere moramo, u ukazanja ne moramo vjerovati).

Iako bi sama Radosna vijest trebala biti dostatna (‘Blago vama koji ne vidite, a vjerujete!’), jasno je da Crkva ne može i nikada nije Bogu i Božjim ugodnicima zanijekala slobodu u svom djelovanju prema ljudima, pa i da se danas očituju i da pouče ljude putem ukazanja produbljujući njihovu vjeru; no ako ima vjere, ukazanje nije ni nužno; upravo je na Crkvu i na sve one koji će povjerovati na riječ učenika mislio Isus kad je tim riječima opomenuo Tomu. Koji imaju vjere, susrest će se s Uskrslim po Duhu Svetome – u Crkvi; tu će Ga prepoznati u ‘lomljenju kruha’ i u Njegovoj najmanjoj braći s kojima se poistovjetio. Druge javne Objave neće biti i ne trebamo je više očekivati prije nego se, u posljednji dan, u slavi pojavi Isus.

U svezi 2. pitanja:

Privatne objave su priopćenja dana od Boga pojedinim osobama te nisu dio božanske Objave u smislu Objave sadržane u Svetome Pismu, a koja je završena smrću posljednjeg apostola. Privatne objave po svojoj naravi ne dodaju ništa novo Objavi koju je Bog već dao Crkvi. Crkvene su vlasti već tradicionalno vrlo oprezne prema tvrdnjama privatnih objava. Da bi ih se smatralo autentičnima, takve objave moraju biti u skladu s naukom Crkve. One mogu pozivati pojedine osobe da učine nešto izvanredno, da propovijedaju ili da žive Evanđelje na poseban ili jedinstven način, ali taj ‘poziv’ se ne smije shvatiti kao eshatološko ispunjenje djela ili osobe Isusa Krista te taj poziv i sadržaj moraju biti u skladu s porukom Evanđelja kako je naučava Crkva (znam da je još u 8. st. štovanje slika /ikona/ obuhvaćalo fantastične postupke: postojale su ikone koje su govorile, koje su plakale, koje su krvarile…).
– Iznad La Salette, u južnoj Francuskoj, 19. rujna 1846., Blažena Djevica Marija se ukazala djeci (Melanie Mathieu-Calvat, Maximin Giraud) dok su čuvala krave. U krugu sjajnog svjetla, uplakana Djevica daje poruku upućenu ‘svom njezinom narodu’. Gospa se samo jednom ukazala djeci, ali razbuktala se velika pobožnost prema Mariji i nekoliko papa odobrilo je pobožnost koja se tamo razvila.
– Kip Majke Božje u Akiti (Japan) lio je ljudske i krvave suze; mjesni je biskup potvrdio čudo. I kip Kraljice mira iz Međugorja lijevao je suze u Civitavecchiu od 2. veljače 1995. i čudo je priznato od biskupa.

– Od službeno nepriznatih aktuelnih ‘čuda’ lijevanja krvavih suza, spominje se ono na kipu Majke Božje u Južnoj Koreji (1989.), u mjestu Naju, u mjestu Agoo kraj Manile na Filipinima (1993.) te ono pred katedralom u Ho Chi Minh u Vijetnamu (2005.).
– Važnije od vanjske pojavnosti suza jest pitanje, zašto Majka Božja lije suze? Odgovor don Stefana Gobbya (1987. g. u Akiti u Japanu), prerađeno, jest slijedeći: Plače jer čovječanstvo ne želi čuti njen majčinski poziv na obraćenje i povratak Gospodinu. Ono i dalje tvrdoglavo trči putem pobune protiv Boga i Njegova zakona ljubavi. Boga se otvoreno ne priznaje, vrijeđa Ga se i psuje. Našu nebesku Majku javno se vrijeđa i ismijava. Njeni se izvanredni pozivi ne slušaju; znakovima o njenoj beskrajnoj boli ne vjeruje se. Čovjek je sve više pokvaren, bezbožan, zao i okrutan. Kazna… će stići ovo jadno čovječanstvo… i to će biti znak da je Božja pravda već utvrdila trenutak očitovanja. Plače jer Crkva i dalje ide putem podjele, gubljenja vjere, otpadništva i zabluda. Već se ispunja što je prorekla u Fatimi i što se nalazi u trećoj poruci: grozota pustoši ući će u Božji sveti Hram. – Budući da je ovo navedeno sve istina, nemamo više što dodati.