Obraćenje i poslije smrti?

Što Vi mislite, da li Bog i poslije smrti da šansu čovjeku za obraćenje i pokoru, ako nije stigao za života, tj. umro je nenadano sa smrtnim grijehom? Da li takvi ljudi idu direktno u “pakao”? Ivan

 

A kamo bi drugdje nego u (vječni) pakao? Neće valjda sa mučenicima koji su izbijelili svoje haljine u Krvi Jaganjčevoj… Onaj koji huli do zadnjeg časa ili ‘nema vremena’ za Boga i Misu niti jedan sat nedjeljno od 168 sati tjedno, ili tko ubije dijete u ženinoj ili, žena, u vlastitoj utrobi, ili ima vremena stalno bludno griješiti a nikada pokajati se… – čudno da takva osoba ‘nije stigla činiti pokoru’ a imala je dovoljno vremena smrtno griješiti?! Božje dopuštenje da bi se svi iza smrti mogli pokajati i spasiti, zajedno s Luciferom, suluda je zabluda jednaka onoj kada prije smrti rodbina ne zove umirućoj osobi svećenika ‘jer nismo se nadali da će umrijeti’…

Treba dobro pročitati Isusovu prispodobu o mudrim i ludim djevicama (Mt 24,42-44). U liku mudrih i ludih djevica, Isus upozorava sve nas da će On doći nenadano kao potop, kao neočekivana provala lopova, kao nenadani povratak gospodara, kao zaručnik i da Ga čekamo budno. Smrt je kao doček zaručnika. Nije dosta samo biti u zajednici koja čeka zaručnika; treba imati i ulja, tj. treba koristiti milost Sakramenata te svjetiljke ispuniti djelima ljubavi i milosrđa. Čija svjetiljka gori jest onaj koji računa s Božjom snagom u svojem životu. Tko tada bude spreman, ući će s Njime u slavlje, tko ne bude spreman, ostat će pred vratima vječno žalostan. Drugi ne može umjesto mene činiti dobro i surađivati s Božjom milošću – zato se ulje ne može dijeliti. Prispodoba nas opominje da budemo neprestano budni u ovozemaljskom životu kako nas nenadani dolazak smrti ne bi iznenadio.

Jedno je sigurno: kako danas živim, tako ću živjeti vječno. Jedan mudrac kaže da umrijeti znači otvoriti se onome za što smo živjeli na zemlji. Od čega ja želim živjeti? Od novca? Novac ću imati! Od tijela? Živjet ću od tijela. Od sebe? Imat ću sebe. Ali ne i Isusa. Bude li moja ludost zatečena vikom: ‘Evo zaručnika!’, a svjetiljka prazna kao i duša, morat ću kroz tamu krenuti u zadnju najtragičniju stvarnost. U knjizi ‘Nasljeduj Krista’ čitamo otprilike ovako: ‘u svakom času i misli vladaj se tako kao da ćeš danas umrijeti. Kad bi imao čistu savjest, ne bi se mnogo bojao smrti. Bolje je čuvati se grijeha nego izbjegavati smrt. Ako danas nisi spreman, kako ćeš biti sutra?’ Treba se, dakle, mudro pripravljati za svoj vječni život, bolje tu na zemlji gdje nam je Bog najmilosrdniji Otac nego tamo gore gdje nam je doći pred lice Zaručnika pretvorenog u pravednog Suca. Tragično je kad se nekima zatvore vrata i kad iza tih vrata začuju glas izopćenja, definitivnu odbačenost onih vani: ‘Ne poznam vas’. A kad su to tek vrata – Neba! Isus nas ne želi plašiti kako lako možemo prokockati vječnu sreću; želi nas podsjetiti kako se neke prigode ne mogu ponoviti. SADA želim činiti dobro. SADA mogu i želim opraštati. SADA mogu i trebam biti bližnji svome bližnjemu. SADA želim staviti Boga na prvo mjesto u svome životu. Nije sigurno da ću za to imati prilike pet minuta kasnije. Nad mnogim našim postupcima ostaju suze i nelagoda, ali iznad svega ostaje Božja ljubav koja mi je SADA na dohvat ruke. Da se pojavi Zaručnik, kako ću s ugašenom svjetiljkom na slavlje života? Zauvijek se ostaje pred zatvorenim vratima koja vode u propast. Crkva to naziva paklom. Odanle nikad više nema izlaza (Ps 88,9sl; Job 7,9); ti grješnici (bludnici i preljubnici, Heb 13,4; svi koji ne budu htjeli vjerovati i koji se opredijele za zlo, 2 Sol 2,12; bezbožnici, krivi učitelji, pobunjeni anđeli, 2 Pt 2,4-10…) ne mogu više slaviti Boga (Ps 6,6), nadati se u Njegovu pravednost (Ps 88,11sl) ili Njegovu vjernost (Ps 30,10; Iz 38,18); kad se pojavljuje Isus Krist, oni koji se ‘ne pokoravaju evanđelju Gospodina našega Isusa…, bit će kažnjeni vječnom propašću, daleko od lica Gospodnjega’ (2 Sol 1,8sl). I Isus govori o vječnosti pakla kao isključenju iz punine života: ‘pakao, gdje njihov crv ne umire i oganj se ne gasi’ (Mk 9,43-48…); ‘Idite od mene, prokleti, u oganj vječni!’ (Mt 25,41), jer jedan naspram drugoga niste zasvjedočili ljubav već ravnodušje. Oni koji ne žive ljubav u ovom životu, ne mogu biti prihvaćeni od Boga koji je Ljubav. Kazna je velika, jer grijesi nisu bili učinjeni iz slabosti, već s predumišljajem, s mržnjom na Boga, iz srca ohola i tvrdokorna.

Netko lijepo reče da će sud Božji samo konstatirati pobožanstvenjenu ili demoniziranu narav svakog pojedinca i izjaviti da im sudbina ne može biti jednaka. To će biti uistinu veličanstvena smotra Božje ljubavi i pravde… Haljinu Kristove Zaručnice nose samo oni koji provode evanđeoski i svet život, jer ništa nečisto ne može ući i nebesko kraljevstvo. ‘Svatko u svakom trenutku nosi vlastitu sudbinu, a u toj drami Bog nije neprijateljski raspoložen: ‘Ja ne želim smrti grješnika… obratite se, dakle, i živite’ (Ez 18,32). Treba stoga u vremenu dobiti vječnost. Od sadašnjeg života važniji je vječni život. ‘Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!’ (Mt 7,13-14). Drama čovječanstva “uhvaćenog ukoštac sa smrću odigrava se u svakomu od naših života; od našeg izbora pred Kristom i Evanđeljem zavisi kako će se ona rasplesti, jer Isus kaže: ‘Zaista, zaista, kažem vam: ako tko očuva moju riječ, neće vidjeti smrti dovijeka’ (Iv 8,51); za druge u grozotu ‘druge smrti’ (Otk 2,11; 20,14; 21,8)” (Pierre Grelot).

Ako je Krist kršćaninov život, (usp. Fil 1,21), za izabranike uskrsle s Kristom neće više biti ‘druge smrti’ (Otk 20,6); ona će biti pridržana samo odbačenima, Đavlu, Smrti, Podzemlju (Otk 21,8), onima koji svojevoljno odbijaju ljubav, svjetlost. ‘Blago onima koji umiru u Gospodinu!’ (Otk 14,13). Isus govori: ‘Približilo se kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte evanđelju’ (Mk 1,15); treba na vrijeme činiti pokoru i obratiti se, ako se želi izbjeći propasti (Lk 13,3.5). Isus nam objavljuje nepojmljivo Božje milosrđe prema grješniku (Lk 15,11sl) i jer je prolio svoju krv, ‘krv Saveza… za mnoge na otpuštenje grijeha’ (Mt 26,28). Samo će onaj biti pobijeđen koji pristane da to bude (Jak 4,7; Ef 4,27). KKC (679, 1033, 1035, 1037) navodi: ‘Odbijanjem milosti u ovom životu svatko već sudi samoga sebe, prima po svojim djelima, odbijajući Duha ljubavi, može sebe osuditi i za vječnost… Umrijeti u smrtnom grijehu, a da se čovjek za nj nije pokajao i prihvatio milosrdnu ljubav Božju, znači, po svom slobodnom izboru, ostati zauvijek odijeljen od Njega… Duše onih koji umiru u smrtnom grijehu odmah nakon smrti silaze u pakao… ‘vječni oganj’… Bog nikoga ne predodređuje za pakao, za to je potrebno svojevoljno odvraćanje od Boga (smrtni grijeh) i ustrajanje u tome sve do kraja’. Crkva u euharistijskom slavlju (Rimski kanon) moli: ‘Molimo, Gospodine, blagohotno primi ovaj žrtveni prinos… obdari naše dane svojim mirom, izbavi nas od vječne osude i ubroji nas među izabrane svoje’. Oni koji izdrže i ustraju u noći progonstva, bit će proglašeni ‘blaženima’ i ‘blagoslovljenima’. Stoga se kršćani raduju smrti: ‘Dođi, Gospodine Isuse!

Što se tiče sveopćeg spasenja ‘na zemlji’ i ‘na nebu’ (usp. Kol 1,20…), Sinod u Carigradu (543. g.) osudio je stajališta Origenovih sljedbenika u pogledu konačne obnove i sveopćeg sjedinjenja (‘apokatastasis’) cijelog stvorenog svijeta, uključujući i demone te zle osobe (DS 411), kao da bi čak i đavoli imali udjela u milosti spasenja. Razumijevanje konačnog ishoda povijesti mora pred nama otvoriti mogućnost negativnog usmjerenja ljudske slobode i vječne kazne za zloporabu slobode. Crkva o tome jasno govori i u KKC (393): “Ono što čini da grijeh anđela ne može biti oprošten jest neopoziv značaj anđeoskog izbora, a ne manjak beskonačnoga Božjeg milosrđa. ‘Nema kajanja za njih nakon pada kao što nema kajanja za ljude nakon smrti'” (sv. Ivan Damaščanski)’.