Okovi grijeha – bezizlaznost?


U situacijama kada se čovjek nalazi u smrtnom grijehu, a nije se u stanju osloboditi tog grijeha, iako je svjestan svih posljedica koje proizlaze iz toga, a opet se osjeća kao okovima vezan za taj grijeh, da li, kada smo već tako ‘zaglibili’ te nam se situacija čini bezizlazna, možemo se moliti da nam dragi Isus omogući da se razriješe životne okolnosti i situacije te obrate i oni zbog kojih smo dijelom u grijehu, ili se jednostavno odmaknu od nas. Ili mi to ipak moramo sami učiniti odlučno, jer smo svjesni grijeha. Ja sam to pokušao, ali sam uvijek iznova padao pred iskušenjem; sada se osjećam nedostojnim, te mi se čini da nisam dostojan ni moliti. Najveći mi je problem šta sam sebe nekada uvjerim da u svim lošim situacijama postoji i dobro, te mi se čini da je Bog tako htio, radi Njemu znanih razloga, inače zašto nam je dao križ unedogled koji bi bio pogibeljan za našu dušu, a mi smo svi preslabi da bi trajao unedogled. (A. B.)

Prijatelju, nikada grijeh i grješna prigoda! Ni sâm ni s drugima ni zbog drugih. Mijenjajmo sebe…
Pa ako, zbog slabosti, jao, ipak zgriješiš – milost ti je Božja uvijek na dohvat ruke. Možeš se uvijek vedra lica pojaviti pred Licem Božjim, aleluja!

Učitelji duhovnoga života savjetuju: što god da se dogodi, ne očajavaj nikada, ma kakav god pad bio! Sv. Ivan Zlatousti: ‘Naše spasenje ima dva smrtna neprijatelja: preuzetnost i očajanje nakon pada’. Odmah pobudi bol zbog grijeha, odmah zamoli za oproštenje onoga koga si povrijedio i zamoli Gospodina da ti oprosti i odmah odluči prvom prilikom ići na Ispovijed. Jacques Philippe: ‘O, moj Bože, sada se pokazalo kakav sam. A što bi se i moglo očekivati od tako slabog i slijepog stvora kakav sam ja…’. Nikako ne pasti u depresiju ili izgubiti odvažnost – već nastaviti u duhovnom životu kao da se ništa nije dogodilo. Ne kloni duhom, jer time Bogu nanosiš još veću žalost nego samim grijehom. Isti pisac (u: ‘Traži mir i za njim idi’) savjetuje: Poslije, jao, pada, često popuštamo u svojim svakodnevnim molitvama: ‘Kako smijem doći pred lice Gospodnje kad sam ga upravo uvrijedio’?! Nekada to traje i nekoliko dana dok se ne vratimo svom uobičajenom molitvenom životu. To je svakako velika pogrješka ili lažna poniznost koju nam podvaljuje đavao. Posebno ne popuštaj u svojim molitvenim navikama. Upravo suprotno. Ako budeš čekao da opet postaneš pravedan i vratiš se svojoj redovitoj molitvi, može se desiti da dugo čekaš… Naprotiv, ako prihvatiš činjenicu da si sagriješio i da se možeš pojaviti pred Gospodinom u stavu grijeha (bez prethodne toalete; konačno, zar ne zavisimo isključivo od Njegova milosrđa?) – On će te ozdraviti i pomalo ćeš se opet posvećivati… Ako te tvoja savjest optužuje, ako bi u Njegovoj prisutnosti najradije rekao: ‘Gospodine, grješan sam, odlazi od mene’, sjeti se da ti On govori: ‘Dođi k meni, ljubim te, dođi da te zagrlim!’ Zar su tada tuga, klonulost, malodušnost i nemir u duši poslije svake pogrješke ispravni? Ne, nego trebaš što prije steći mir (jer Bog djeluje ako je u duši mir!) i nastojati što brže težiti posvećenju samoga sebe. Vlastitim, pak, silama ne možeš se osloboditi grijeha: to može jedino Božja milost. Je li bolje biti malodušan i mučiti se, ili pak priznati: ‘Gospodine, oprosti mi, opet sam sagriješio. Vidiš što sam sve sposoban učiniti! Predajem Ti se s povjerenjem, jer znam da ćeš me jednom posve ozdraviti. Neka me svijest o vlastitoj bijedi dovede do veće poniznosti, do većeg razumijevanja drugih, do dublje svijesti da ništa ne mogu svojim silama, već da imam očekivati sve od Tvoje ljubavi i milosrđa’ (idem). Tada se Gospodin Bog raduje. Njegov odgovor je jasan… Tada jasno vidiš, da je tvoju pogrješku prouzročila tvoja slabost i da si se premalo pouzdavao u Boga. Vlastiti pad te uči da još manje vjeruješ svojim silama te da još jače tražiš pomoć u Gospodina, koji jedini ima silu i moć (ti je nemaš i to je tvoje potpuno duhovno siromaštvo, prvo Blaženstvo). Ne precjenjuj se nikada i oslanjaj se samo na Gospodina. Tako nećeš biti iznenađen ili zbunjen svojim posrtajima; uviđaš da je to prirodna posljedica tvojih slabosti i nestalnosti… ‘Kad ti se približava, Bog te mora učiniti slabim da bi Ga zatrebao. Mora te poniziti, jer si prevelik, a rana čini poniznim. Često puta potrebno je mnogo rana da bi se Njemu obratio’ (T. Dajczer).
‘Kada Gospodin ne bi dopustio da s vremena na vrijeme učinimo neko zlo, našli bismo se u velikoj opasnosti: uhvatila bi nas oholost i umišljenost, zaboravili bismo da sve dobivamo od Boga nezasluženo. A ništa ne škodi pravoj ljubavi kao oholost. Zato smo Gospodinu zahvalni, jer bez te zaštite, izložili bismo se opasnosti da se zauvijek izgubimo’, kaže Sv. Mala Terezija.
Svetost ne počiva u moralnoj snazi, u isticanju svojih krjeposti i zasluga. Model kršćanina nije ‘Superman’, kršćani se ne natječu na velikim šampionatima svih moralnih kategorija! Svet si – i kad si slab – u mjeri u kojoj si sjedinjen s Bogom! Dovoljno je priznati da smo pred Bogom svi – prosjaci! Prihvati da si ranjiv i da zato – trebaš Spasitelja. ‘Ne odbacuj dijete, ono što je slabo, bolesno u tebi’ (T. Dajczer)
Nisi, dakle, ti nikakav ‘Superman’ krjeposti! Bog zna za tvoju slabost: ona stvara mjesto za Njegovu moć; ‘snaga se u slabosti usavršuje… Jer kad sam slab, onda sam jak’ (2 Kor 12,9-10). Bit ćeš često vrlo slab, ali ćeš upravo takav, slab, pobjeđivati; bit će to pobjede ne tvojom, već Božjom snagom. ‘Bog dopušta da doživiš teška razočarenja, da time naučiš, da samo na Njega računaš’ (Sv. Bonaventura).
Važno je da u kušnji budeš dovoljno ponizan kako bi u svom životu otkrio ono najvažnije – istinu o Bogu koji te ludo ljubi.
Evo, dakle, lijeka za tvoje padove: umjesto da se poslije nekog pada zatvoriš u sebe i neprestano u sebi oživljavaš spomen na nj’ – vrati se odmah s povjerenjem Gospodinu, štoviše – zahvaljuj Mu za dobro što će ga Njegovo milosrđe izvući iz toga pada!

Ponavljam: MORAMO SE ISTOVREMENO BORITI PROTIV GRIJEHA I POPRAVLJATI SVOJE POGRJEŠKE (Bog ne podnosi mlake, usp. Otkr 3,16; ništa tako ne ohlađuje ljubav kao pomirenje s osrednjošću!). Radije bih trebao umrijeti, nego svjesno i namjerno uvrijediti Gospodina! Ali ako, jao, padnemo, ‘mnogo je bolje izgubiti sve ostalo, nego li hrabrost, nadu i dobre odluke’ (P. Faber). Ne moraš očajavati, stoga, nad svojim pogrješkama, jer ako se Bogu vratiš s raskajanim srcem, On je sposoban iz toga izvući dobro (Bog može okrenuti na dobro čak i tvoje pogrješke /etiam peccata! – čak i grijeh, veli sv. Augustin/ – ponekad samo takvo dobro, da te uči rasti u poniznosti /manje vjerujem svojim silama, a više Njemu)/ te u milosrđu prema bližnjemu (‘ako ja tako lako padam, kako onda mogu osuđivati svoga brata?’). ‘Naš Gospodin toliko cijeni poniznost, da uopće ne pravi poteškoće da padnemo u grijeh, kako bi iz toga izvukao svetu poniznost’ (Sv. Franjo Saleški). ‘Bolje grijesi koje prati poniznost, nego nevinost sjedinjena s ohološću’ (Sv. Ottavo di Milev). Ako se popravljaš na taj način, grijesi ‘ne škode’ i osoba uspijeva zadobiti poniznošću ono što je izgubila propustom. Poslije svakog pada, On čeka… On ne želi ubiti grješnika, nego ga pretvoriti u sveca. Nemilosrdan je prema grijehu, a milostiv prema grješnicima – ta radi njih je i došao! (usp. Lk 5,32). On je Onaj koji u ličinki vidi leptira, u sjemenci plod, u grješniku sveca. To je Isusov pogled koji ne osuđuje. Pogled koji ozdravlja… Ako, jao, i padneš ali se odmah podigneš – ne gubiš mnogo, već dobiješ poniznost, iskustvo milosrđa. Tko ostaje u žalosti i grižnji savjesti, gubi mnogo više. Znakom duhovne zrelosti nije to da više ne padneš, nego još više, da se znaš brzo podići. ‘Svetac nije onaj koji nikad ne padne, nego onaj koji odmah ustane’ (Sv. Mala Terezija).
Da ne izgubiš odvažnost, sveci govore da poslije pada možeš očekivati više milosti (usp. Rim 5,20: ‘Gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost’).

Ako si, dakle, odlutao od Njega, uvijek se možeš vratiti… Kad se vraćaš i moliš oproštenje u mraku neke ispovjedaonice – upamti, raduješ Gospodina Boga, jer Mu dopuštaš da te kroz oproštenje ljubi. Samo je grješnik sposoban učiniti Bogu takvu radost! Njemu je veća radost dati oproštenje nego nama primiti ga. Sagriješili smo, slabi smo – to sada, pred Isusom, više nije važno! On je došao radi toga! Ne gledaj, stoga, samo vlastitu nesreću – otkrij Isusovu Ranu koju je zaradio tražeći tebe u trnju grijeha (i sakrij se u tu Ranu!), pogledaj ‘Očevu bol za izgubljenim sinom, vjeruj u Njegovu ljubav – samo takav povratak ima smisla’, reče netko. ‘Samo nas oholost priječi da budemo sveci’ (Sv. župnik arški). Nikada se ne ulazi tako u nebo kao kad ulazi grješnik kojemu je Bog iskazao mnogo milosrđa… Mnogi veliki grješnici – postali su veliki sveci! Nitko nije tako zao da ne bi mogao postati veliki svetac; nitko nije tako svet da ne bi mogao postati prokletnik. Nama za utjehu: više je u nebu onih koji su griješili, pa su se obratili i činili pokoru (Marija Magdalena, Savao iz Tarza, Augustin, Margareta Kortonska, Jeronim, desni razbojnik i mnoštvo drugih obraćenika), nego onih koji su sačuvali krsnu haljinu nevinosti (Ivan Krstitelj, Josip, Alojzije Gonzaga, Dominik Savio, Marija Goretti, Bonaventura, Toma Akvinski, Terezija od Malog Isusa i na tisuće drugih). Znaš li da postoje ljudi koji su se oslobodili najgorih navika i žive svetije od onih koji su ih prekoravali? Kada govorimo o velikim svecima, tada ne častimo heroje, nego slavimo ono, što je Bog iz grješnih i slabih ljudi učinio (‘Bog nas kruni, jer kruni svoje darove, a ne naše zasluge’ – Sv. Augustin). Sveci su čudesan prototip gdje učimo, kako Bog i čovjek rade zajedno; kada ne radimo zajedno s Bogom – trebamo Božje oproštenje. Gospodin želi i od tebe učiniti sveca, ma ‘najvećeg sveca u povijesti Crkve’ (T. Ivančić)! Gospodin je darovao nebo razbojniku, dat će ga i svakom raskajanom grješniku! I tako se nebo napunja pokajnicima! Nebo je puno raskajanih grješnika… zar to nije Evanđelje Ranjene Ljubavi?

Veća je, dakle, Božja milost nego tvoj grijeh.

Postoji jedno mjesto gdje naša krivnja postaje blagoslovom, a kraj početkom. To je ispovjedaonica. To mjesto je kod Isusovih nogu… To mjesto nikako ne postiđuje, nego podiže. Ne optužuje, nego oprašta… Tu ćeš otkriti praštanje, dobrotu i milosrđe, ljubav i mir… Sveci, što su više rasli u svetosti, što su bili bliže Bogu – bili su svjesniji svoje grješnosti i trčali na ‘tuširanje’ u ispovjedaonicu. Dakle, pokora – da. Vjera u oproštenje grijeha – da. Malodušje i grižnja savjesti – ne. Pa nakon oproštenja i pomirenja – budi sretan što si postao dijete Božje, na sliku Božju, što si napustio zemlju svoje sebičnosti i oholosti, opredijelio se za ljubav, ušao u Kraljevstvo Božje i bratsku zajednicu te što ti je Isus vratio krsnu nevinost duše. To je, zapravo, “drugo krštenje”: krštenje u suzama. Iz te (ispovjedne) kupelji izlaziš blistav kao sunce s kojeg odsijevaju zrake svetosti (doista, nema ljepote u vidljivom svijetu koja bi bila slična ljepoti duše u milosti posvećujućoj)! Ništa ti ne može grijeh kojeg si okajao, niti krivica koju nisi htio, ništa ti ne može neuspjeh – ako si se danas spreman popraviti. Ne možeš se vratiti u prošlost da nešto popraviš (to može samo Bog!), i zato je, u Bogu, budućnost tvoja. Kad ne znaš kako dalje, tada počinje povijest Božje ljubavi… Mi to zovemo – Euharistija. Prijatelju, boli li te duša? Pritište li te teret tvojih grijeha? Želiš li brže napredovati u svetosti, ali ti to ne uspijeva? Jesi li iscrpljen? Dođi na božansko mjesto ozdravljenja, k Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu! On će te ozdraviti!
Jer ‘ništa nije za svijet opasnije nego ne primati Krista’ (Sv. Hilarije). Ma tko ti bio, ako se želiš sačuvati dobrim i čistim, ispovjedaj se često i primaj svaki dan Sv. Pričest. Na taj način čuva se nevinost u mnogim srcima. Osobito u velikim opasnostima za nevinost duše, mnogi ljudi ostaju ipak čisti kao anđeli! Baš zato jer smo slabi, jer smo u tolikim opasnostima – moramo se često krijepiti Kruhom jakih! ‘Sveta Euharistija pali u nama oganj božanske ljubavi koji tjera zloduhe’ (Sv. Ivan Zlatousti), štiti me od svih mojih neprijatelja, od svijeta, od mojih zlih strasti i loših sklonosti. Osim toga, onaj tko se pričesti, ne može više uvrijediti Gospodina! Jer ta je duša prožeta dahom dragocjene Krvi Spasiteljeve! Jer se nahranila neoskvrnutim Tijelom Kristovim! Usta koja Njega, Isusa, primaju i tijelo koje Njega, Isusa, zadržava – moraju biti čišći od sunčanih zraka. Divimo se s pravom prvim kršćanima koji su i dnevno primali Sv. Pričest. I oni su imali iste požude i strasti kao i mi; i oni su imali itekakvih grješnih prigoda živeći u poganskom svijetu s najpokvarenijim običajima. A ipak su živjeli s Isusom. I bili su sretni! Pjevajući polazili u mučeničku smrt. Prije osude, sucima su odgovarali: ‘Ali mi ne možemo živjeti bez Euharistije!’ Tako reci i ti. ‘Ja ne mogu živjeti bez Euharistije!’ I dodaj: ‘Moje tijelo je namijenjeno uskrsnuću! Tä kad je Isus još za svoga zemaljskog života uskrisivao mrtve samim dodirom ili svojom Riječju – kako da ne uskrsnem i ja koji blagujem Njegovo Tijelo i pijem Njegovu Krv!’

Ako tako gledaš na vlastite padove i uznesenja, nećeš imati krivu sliku o Bogu koji uživa da padamo, koji nam je ‘dao križ unedogled koji bi bio pogibeljan za našu dušu’, jer Bog ne može napastovati ni zlurado nama činiti zlo; moći ćeš se, u Isusovu Duhu, kloniti beskompromisno i grješnih prigoda (‘Ako te oko sablažnjava, iskopaj ga… ako te ruka sablažnjava, odsijeci je…’)… Ima li, konačno, nade za povratne grješnike? Ima! Čak i preko svih mjera! Gospodin ti poručuje: ‘Ja nemam drugih ljudi i baš od takvih ljudi, gradim svece’!
Ljubav i milosrđe će slaviti konačnu pobjedu. Posljednji sud će pokazati da je Božja ljubav jača i od naših okajanih slabosti i od prijeteće smrti!… ‘Bog je Ljubav!’ (1 Iv 4,16).