Oprostiti neprijatelju? Neću nikada!?

Kao da je lijep san prisjećati se prijeratnih godina. Mali lijepi gradić u maloj lijepoj zemlji. Svi skupa a svako svoje najviše voli. Svi se družimo, ali kada smo se ženili, najbolje je svakome bilo iz svoje bašte brati cvijet. Onda su došli neki tuđi ljudi (ako ih nazovem životinjama uvrijedala bih životinje), palili su naše kuće, tjerali nas, ubijali (poznata je većina zlodjela). Materijalno smo u stranom svijetu nekako ponovo stekli, ali dušu smo izgubili. Mislite li da mi zaista možemo oprostiti luđacima koji su u našim gradovima na našoj djedovini? Ja nemam snage otići u svoj grad i gledati te spodobe, nemam snage niti oprostiti niti neću. Ako je grijeh, neka je na moju dušu, ionako više nigdje nije prispjela. ODAVNO SAM OTIŠLA U TUĐINU, ALI MI TUĐINA NIKADA NIJE POSTALA DOMOVINA. NO ZATO MI JE DOMOVINA POSTALA TUĐINA! (A)

 

A, draga A.! Ma idemo odmah u ono što još ne želite čuti…

‘Ne osvećuj se!’ (Lev 19,18), pa i NEPRAŠTANJEM. ‘Tko se osvećuje, njemu se Gospod osvećuje i dobro pazi na grijehe njegove. Oprosti nepravdu svojemu bližnjemu, pa kad budeš molio, grijesi će se tvoji oprostiti. Ako čovjek gaji mržnju na drugoga, kako može od Gospoda tražiti ozdravljenje? Kad s čovjekom sličnim sebi nema milosrđa, kako može moliti se za svoje grijehe? On, koji je samo od mesa, goji osvetljivost, pa tko će mu oprostiti grijehe?… Misli na zapovijedi i ne mrzi na bližnjega i na Zavjet Svevišnjega, pa oprosti krivicu’ (Sir 28,1-7). ‘Ne osvećujte se, ljubljeni, nego dajte mjesta Božjem gnjevu. Ta pisano je: ‘Moja je odmazda, ja ću je vratiti’, veli Gospodin. Naprotiv: ako je gladan neprijatelj tvoj, nahrani ga, i ako je žedan, napoj ga!… Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo’ (Rim 12, 19-21). ‘Tko se osvećuje, pokazuje da je zlo njega samoga pobijedilo’ (A.-D. Sertillanges).

Stara etika počivala je na zakonu jednake odmazde (kako ti meni, tako ja tebi = ius talionis; usp. Izl 21,23.24). Isus taj zakon komentira ovako: ‘A ja vam kažem: ne opirite se zlome’ (Mt 5,39), što ne znači Sotoni, niti moralnom zlu ili grijehu, već ne opirite se osvetnički zlotvoru (na ‘sotonski’ način), zlom čovjeku i neprijatelju koji čini nepravdu i nasilje uzvraćajući mu zlo za zlo.

Nije to lako. Praštanje je Isusov radikalan zahtjev, u tome je On nenadmašan (usp. Mt 18,21-25).

Zar ne smijem sebe, roditelje, djecu… braniti od nasilnika? Treba li dokinuti sudove? Treba li, radi mira pod svaku cijenu, pustiti kradljivca da i dalje krade, ubojicu da i dalje ubija, jer se nitko ne brani. Ne znači li to stati na stranu kriminala, nasilja, odreći se solidarnosti sa žrtvama zločina? Je li time iskorištavanima i potlačenima zabranjena obrana? Ako se ne treba oprijeti zlotvoru, nasilniku, tada to znači izložiti se nepravdi, šteti, tjelesnim ozljedama, siromaštvu? Zar ne postoje neka dobra koja treba braniti? Je li Isus protiv samoobrane? Znači li to da čovjek, čiju djecu ubijaju pred njegovim očima, mora to mirno promatrati (ne bi li to bio trijumf nasilja)? Želi li Isus to? Nije li primjena sile za zaštitu slabih znak ljubavi prema bližnjemu? Nije li neopiranje sili znak kukavičluka i ravnodušnosti prema nedužnima nad kojima se vrši nasilje? Ne bi li to značilo predati svijet zlikovcima, a pobjedu dobra očekivati tek na drugom svijetu? (usp. F. Mušura, Proglas zakona ljubavi, Svjetlo riječi, Sarajevo, 1990., s. 163-183).

Ne, ono što Isus hoće, jest: bezuvjetna ljubav prema čovjeku. Isus ne zabranjuje dostojno se opirati nepravednim napadima (usp. Iv 18,22s) niti boriti se protiv zla u svijetu. Isus ne traži da pristanemo na nepravdu (opraštanje nije ubijanje nepravde ni zahtjeva pravednosti), nego da neprijatelju, iz kršćanske ljubavi, u sebi samome, ne uskratiš svoje ljubavi, da oprostiš nepravdu učinjenu tebi… Nema nijedne riječi da se ne borimo protiv zla, jedino poziv da neprijatelja ne treba uništiti…

Isus ilustrira svoju izjavu s tri primjera: treba oprostiti nepravde (Mt 5,39) a ne osvećivati se, jer osveta pripada Bogu: ‘Moja je odmazda, ja ću je vratiti’ (Rim 12,19; Heb 10,30); Isus zaustavlja udarac da se na silu odgovara silom, da se spušta na razinu neprijatelja, jer zlo se ne može suzbiti drugim zlom niti nasilje protunasiljem; treba prekinuti fatalni lanac zla, akcije i reakcije (ibidem). To je Isusov nalog: učinjena se nepravda treba oprostiti, ne učiniti novu.

Ali zašto oprostiti učinjenu nepravdu? Zbog milosrđa: ‘Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan!’ (Lk 6,36; usp. Mt 5,48); blaženstvo nenasilja i milosrđa, odustajanje od osvete i nasilja – Isusov je novi put pravde, nova i veća pravednost (ibidem) i vrijedi za pojedince i skupine. Čovjek se time, istina, odriče svoga prava, ali se usavršava u svojoj krotkosti i milosrđu. Drugi primjer: nasilniku-neprijatelju darom treba pokazati da ga ljubiš: ‘Onomu tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju’ (Mt 5,40); Isus ovdje traži milosrđe prema neprijatelju. Treći primjer: i nasilniku treba učiniti uslugu: ‘Ako te tko prisili /da s njim ideš/ jednu milju, pođi s njim dvije’ (Mt 5,41).

Kod Isusa, nema osvete, mržnje (nigdje u Bibliji nema izričite zapovijedi da se mrze neprijatelji, naprotiv, ima suprotnih mjesta: Izl 2,5; Izr 24,17; 25,21; Job 31,29…!), čak ni mržnje prema Božjim neprijateljima, jer nije sigurno da će oni u toj mržnji završiti svoj život.

Da postoji neki drugi način kako da ‘pobijedimo’ neprijatelja, Isus bi nam to svakako rekao. No, On kaže: ‘Ljubite svoje neprijatelje’ (Lk 6,27). Ljubav nema granice. Krajnja granica te ljubavi jest – neprijatelj.

Neprijatelj je onaj tko mrzi, proklinje, zlostavlja, progoni, čini nepravdu (Lk 6,27s). Može li se takvog čovjeka voljeti? Kako netko može ljubiti onoga koji ga je protjerao, sve oduzeo, materijalno i moralno uništio? Kako jedna majka može ljubiti onoga tko joj je ugrabio dijete i ubio ga u nekoj šumi ili podrumu? Je li, konačno, Isusov zahtjev štetan? Je li ta ljubav nemoguća, je li ona nasilje nad ljudskom naravi? Što zapravo Isus traži? On traži djelotvornu ljubav prema neprijatelju: činiti dobro, pomoći.

Ali što znači ljubav na djelu ako je nema u srcu? Ne bi li to bilo pretvaranje, hipokrizija, farizeizam, sve što je Isus osudio? Ne, ja ljubim neprijatelja samo zato što to Bog traži, pa je takva ljubav dužnost i obveza, za koju se odlučujem, iako se srce tome još protivi. Jedino što mogu učiniti jest: prisiliti srce da me ne smeta (ibidem). Ako činim djelo takve ljubavi, zato što to Bog želi, pomalo će se javiti u srcu i ljubav (‘radost ljubavi’), i dalje ću mrziti zlo a ne više zločinca; mogu sada voljeti neprijatelja, a mrziti ono zlo koje je on učinio. Kako izgleda na djelu ljubav prema neprijateljima? ‘Dobro činite svojim mrziteljima’ (Lk 6,27), što znači na neprijateljstvo odgovori nekim dobrim djelom, pomozi mu ako je u nevolji. ‘Blagoslivljajte one koji vas proklinju’ (Lk 6,28), što znači, na uvrede riječima i proklinjanje odgovorite blagoslovom. ‘Molite za one koji vas zlostavljaju i progone’ (Lk 6,28), što znači, molite za njihovo obraćenje; i Isus na Križu je molio za svoje neprijatelje, i Stjepan, i svi kršćanski mučenici. Mogu vam sve oduzeti, ali vam ne mogu dušu (Isus: ‘Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj’; Stjepan: ‘Gospodine Isuse, primi duh moj!…Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh’, i Crkva je od ubojice Savla dobila Pavla!). Nasljedujte Boga Oca!

Zašto, dakle, ljubiti neprijatelje? ‘Da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer On daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada i pravednicima i nepravednicima’ (Mt 5,45). I nas Gospodin Bog obasipa dobročinstvima, iako smo mu po grijehu neprijatelji. Svi živimo od te ljubavi. I Isus na Križu – umro je za zle, neprijatelje, iz ljubavi prema njima…

Zaključak je jasan: ne treba toliko misliti na to što nam je učinio neprijatelj, nego što nam čini Bog. Djeca trebaju nasljedovati dobroga Oca. Ako želi biti Božje dijete, sin ili kći, od njega se traži i to čudo ljubavi, koje nadilazi našu ljudsku narav, ali za koju je čovjek ipak sposoban, makar i milosnim putem. To je posebni Božji dar. Isus želi od svojih učenika da nasljeduju Oca, koji, iako mrzi zlo, ne pravi razlike između dobrih i zlih, dijeleći svoje darove (usp. ibidem, s. 177). Prenesite tu Božju ljubav i na svoje neprijatelje. Ta ljubav je teška, skupa, izvanredna i zaslužuje kod Isusa posebnu plaću – sinovstvo Božje (usp. Mt 5,46); ona je božanska. ‘Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!’ (Mt 5,48). Mjerilo za čovjekovo savršenstvo jest sam Bog. ‘Budite milosrdni, kao što je Otac vaš milosrdan’ (Lk 6,36). Očeva bezuvjetna ljubav koja ne isključuje nijednoga čovjeka, ta Božja mjera jest mjera za čovjekovo milosrđe. Tu je razlog Isusova moralnoga radikalizma: sukladnost s voljom Božjom. Ima (mnogo) primjera da se i to može ostvariti. U svako doba bilo je to nepopularno, ali Isus ni u toj točki ne uzmiče…

Što znači biti opsjednut mržnjom, dobro nam pokazuje povijest, i najnovija. Mržnjom se nikada nećemo osloboditi neprijatelja; teško je ljubiti, a mržnja je još teža: ona razara dušu, šteti, vodi do bolesti, ponižava, uznemiruje, ona je teški teret; početi ljubiti znači duboko olakšanje, oslobođenje, uskrsni mir, kao uvjet zdravlja i radosti. ‘Kad se radi o ljubavi prema neprijatelju, kršćanin ne može zaboraviti tko mu je Učitelj’ (ibidem, s. 180). Isus traži da mržnja nestane kroz našu ljubav, ako želimo biti Njegovi učenici…

– Skica za molitvu: (Sjeti se jednoga divnog iskustva gdje je tebi bilo oprošteno; uživaj u radosti tog oproštenja… Predoči sebi svijet u kojem vladaju sretni odnosi i oproštenje…Sada pripusti da u tebi pridođe sjećanje na osobe koje su te povrijedile. Gledaj ih. Čuj ih. Nastavi osjećati u sebi što ti dolazi u svoj istini, jer Isus je rekao da će te istina osloboditi)… Oče, prihvaćam svoju srdžbu i mržnju, svoju povrijeđenost i svoje nutarnje siromaštvo. Nikada im ne mogu oprostiti. Isuse, mrzim svoje neprijatelje (nemoj prešutiti svoje emocije…, npr. ne mogu proći spužvom preko svih zločina… ne mogu zaboraviti sve scene kada je moj rođak ili susjed s podignutim rukama klečao, a vojnici stajali oko njega s uperenim puškama, a on ih je preklinjao da ga ne strijeljaju i ne siluju djecu…): Želim im da se i njima to dogodi što su meni učinili. Nikad ih više ne želim vidjeti… Mrzim ih!… (Svojim unutarnjim okom pogledaj kako Isus dolazi u tu situaciju… pogledaj kako vojnici, jedan za drugim, odbacuju svoje puške, bombe… pogledaj Isusa kako skuplja puške, i odbacuje ih; pogledaj sada Isusa na Križu, nekih Njegovih riječi /’Oče…’/); ovdje je Isus opterećen nepravdom nanesenoj tebi, ali i tvojom mržnjom; ono što su tebi učinili, stajalo je Isusa života, to Ga je dovelo na Križ; zamoli Ga da na sebe uzme tvoje duševne rane koje te opterećuju)… Isuse, ne mogu ovu mržnju dalje podnositi. Ona me ubija. Ne mogu oprostiti svojim neprijateljima. Upravo sada, Gospodine, predajem Ti mržnju koju osjećam, i nepravdu i poniženje, koje sam podnijela, i osvetu koje se sada odričem, i kletve koje sam na njih bacala… Sve to stavljam na Tebe. Nosi to umjesto mene. Ne mogu to više niti jedan trenutak nositi. (Osjeti kako Isusovo oproštenje i iscjeljenje ulazi u tebe): Molim Te, ispuni me svojim oproštenjem. Izliječi sada ove oči koje su vidjele mnoge zle stvari u ratu, i uši, koje su to čule. Izliječi podsvijest, koja je sačuvala ova sjećanja. Gospodine, daj mi milost da mi sjećanje na nepravde ne uzrokuje više bol. Izliječi moje pamćenje, oslobodi me deprimirajućih misli na nepravdu i ispuni moje pamćenje svojim lijepim, plemenitim, vječnim……(S velikom tankoćutnošću pusti da se približe te osobe koje si odbacila iz svoga srca; pusti da iziđu na površinu emocije i osjećaji koji te nadahnjuju; dobro ih identificiraj i usvoji, ako nisu prejaki…; ako se osjećaš dobro, nastavi s dopuštenjem da ti se približe osobe kojima želiš oprostiti; promatraj to što se događa u tebi; kad se osjećaš spremnom, pusti te osobe da uđu u tvoje srce; ako još ne možeš, obrati se onima koji su te protjerali i reci im): ‘N. ‘, ja sama ne mogu vam oprostiti, što ste mi učinili. Mogu vas samo mrziti. Ali Isus je sve to uzeo na Križ. Otvaram se sada za oproštenje, koje u mene ulijeva Isus i predajem ga dalje vama. Vi koji ste mi sve oduzeli, s Isusovim oproštenjem, opraštam i ja vama, što ste mi učinili… (Prepusti se sada Isusu da On osjeća preko tebe; sada je stvar Isusa što ćeš osjećati prema svojim neprijateljima… No, posvijesti si da i te osobe pate, da su prestrašene i nemaju mira…; ostavi im vremena da prime tvoje oproštenje i da budu njime dirnute…; dodaj): Oprostite i vi meni, ako prema vama svojim mislima, srcem… nisam ispravno postupala… (Pusti sada da te osobe, s tvojim blagoslovom, odu kao oslobođene, preobražene tvojim oproštenjem; pusti ih da nastave svoj put, s tvojim blagoslovom; reci im blago): Blagoslivljam vas… i želim najveću moguću sreću… (Na kraju: Isus prilazi tebi i uzima te u naručje svojim ranjenim rukama, smiruje tvoje jecaje): Hvala Ti, Isuse… hvala… (ostani u Isusovu naručju, dopusti da Isus ispuni tvoje srce, da ti dade svoje osjećaje)… Gospodine, osjećam da je za mene uvreda završena, uređena, da me više ne tišti (ako nije, što je u tebi što te još koči, što bi trebala poduzeti da otkloniš ta zakočenja?…). Hvala Ti, što sada svaki put, kada se sjetim tih scena, na to mislim kako Ti svojom nazočnošću sve opet popravljaš… Ako je još nešto ostalo od negativnih osjećaja, brišem to oproštenjem, Gospodine… Porasla sam u ljudskosti i svetosti. Danas se radujem što sam kršćanka. Ako si danas izliječio mene, tada Ti možeš izliječiti svakoga. Slavim Te, Gospodine, za tu milost, hvala Ti, Isuse, hvala Ti Oče, hvala Duše Sveti… aleluja! (i u Korizmi se ponekad može zapjevati pjesma ljubavi i ‘aleluja’ ako si već uskrsnula…).

– I na kraju poticaji:

Br. 1.: Sv. Tereziji Avilskoj, kad je jednom završila molitvu, učinilo joj se da se nalazi sama na otvorenom polju, opkoljena samim neprijateljima, na nišanu progona na koji će upravljati svi svoje otrovne strijele. Govori: ‘U onoj velikoj nevolji bila sam posve sama i bez pomoći. Ostavljena od svega svijeta, samo ne od moga Spasitelja koji je ispružio svoju ruku nada mnom i došao mi u pomoć. Ovaj strah bio je najveći što sam ga ikada doživjela’. Ovi oružani neprijatelji nisu bili nitko drugi, nego oni koji su je kasnije progonili klevetama, pogrdama i uvredama. Ona je u duhu vidjela, kaže pisac, da će biti prozvana zbog svog izvanrednog životnog puta – licemjernom i oholom osobom. Unatoč tome ostala je hrabra i nepokolebljiva. Trpljenja je primala s veseljem. Na uvrede i nepravde uzvraćala je dobročinstvima, na mržnju ljubavlju. Činilo se da ona upravo one najviše ljubi od kojih je najviše trpjela. O njoj se znalo reći: ‘Ako netko želi da bude ljubljen od Terezije, neka joj nanese uvrjeda što je više moguće!’ Bilo je to pravo mučeništvo srca, jer podnositi poruge od drugih i njih k tome ljubiti – to je ‘mučeništvo srca’. A mučenici pred prijestoljem Janjeta, s palminim granama u rukama i u bijelim haljinama opranih u Krvi Jaganjčevoj, pjevaju vječnu nebesku liturgiju…

Br. 2.: Jedan nam svećenik priča: ‘Moja je najmlađa sestra, meni najdraža, kad sam bio u Africi u misijama, bila ubijena. Šok!, užas!, strašna bol za cijelu našu obitelj! Zbog pastoralnih obveza, nisam mogao na njen sprovod, kao ni kasnije na majčin. Kada sam došao na prvi dopust, susreo sam u rodnome gradu ubojicu. Pozdravili smo se, izgrlili. Drugi dan, iako sam se nećkao, pozvao me je na ručak, koji je sam pripravio. Ručao sam na mjestu gdje je moja sestra ležala mrtva, u krvi… Nisam ga pitao za razlog, zašto mi je ubio sestru. Iza ručka, dovezao me je svojim autom pred našu kuću. ‘Ja s njim nemam problema, jer sam mu još u Africi oprostio’, rekao sam začuđenoj majci i braći kad su vidjeli kako me je on autom dovezao… ‘I mi smo mu oprostili…’, rekoše oni. (Taj svećenik, draga A., mogao je biti bilo tko od nas, no bio sam ja. Ne ja, nego Božja milost sačuvala me je od mržnje)…