Pojam duše (i bezbroj pitanja)

Molim Vaš odgovor vezano za pojam duše. Nisam naišla u trgovinama niti na jednu kršćansku knjigu koja se bavi tim pojmom, osim istočnjačkih i sl. Mislim da je naša duša itekako živa; ja sam to često osjetila. Međutim na koji način prepoznati djelovanje i potrebe naše duše… kako joj se obraćati… razlika između svjesnog i nesvjesnog. Odakle misli dolaze… naše želje i težnje nisu često u skladu sa našim ponašanjem… volja… osjećaji… kada kaže netko u Ispovijedi: ‘tvoja je duša dobra’ – a naša djela… duša je direktno povezana sa Bogom… da li u svakoj duši prebiva Duh Sveti… šta je sa dušom onečišćenom zloduhom… kako ćemo znati u kakvom je stanju naša duša ovoga trena… Da li se sa dušom moze komunicirati? Da li je naša svijest duša ili je duša odvojena od svijesti, tj. imaju li različitu volju? Unaprijed hvala na odgovoru, L.

– Postavili ste ‘x-y-z’ pitanja koja iziskuju čitavu jednu ozbiljnu doktorsku dizertaciju, odnosno čitav jedan koncil da se to riješi… Pa dobro, neka ovo bude najdulji odgovor na ovome svijetu, doduše, pokušajni odgovor (…). Potrebno je otići i u neku dobru knjižnicu i potražiti odgovore na svoje dileme i pitanja – ili se ograničiti na samo jedno pitanje (!). Što se ostalih terminoloških nijansi tiče na koja tražite odgovore, želim Vam samo reći: ne treba miješati kršćansko vjersko poimanje s brojnim filozofskim i religijskim učenjima o duši, gdje bi kršćanstvo bilo u podređenom funkcionalnom položaju terminološke interpretacije tih religijskih i filozofskih učenja i njihovih pojmovnika (!)… I ne treba transferirati istočnjačka shvaćanja u kršćanski milieu tražeći od nas kršćana da mi, sa svog stajališta, objašnjavamo pojmove novih religija i nekršćanskih istočnjačkih pokreta – jer na nama je ponajprije teret donošenja vrijednosnih sudova o njima, a ne njihovo interpretiranje i interpeliranje u naš vrijednosni sustav. Zašto to navodim? Zato jer, osim newageovskog pristupa, u svojim pitanjima tražite objašnjenja pojmovnih nijansi i sa područja joge (gdje se riječ svjestan odnosi na um, savjest je stvar intelekta, veoma blizu duha, duše, ‘atmana’, gdje je duh, duša, atman – sve isto…; jednom riječju, gdje svijest označava dušu /duša je svijest/, atman…) – da ne nabrajam, ako čitatelji i s ovim nisu već poludjeli u ovom bravuroznom konglomeratu konceptualnog špileraja…

– No, dobro, što je duša? Duša je, prema mnogim religijskim i filozofskim tradicijama, nematerijalna komponenta čovjekova života, tj. unutarnji princip tijela. Očito je da nije jednostavno odgovoriti na pitanje što je duša – jer čovjek je misterij, otajstvo i teško je jednostavno odgovoriti tko je čovjek.
U istočnim panteističkim religijama (rani brahmanizam, npr.) duša je počelo koje određuje djelovanje nekog pojedinca, njegov identitet i svijest. U zapadnoj filozofskoj tradiciji, duša (nematerijalni dio čovjeka, ‘psyche’ na grčkom /’nadahnuće’/, ‘anima’ na latinskom ) je duhovni princip koji je nastanjen u tijelu (Platon) ili koji formira tijelo (Aristotel). Kod I. Kanta, duša je misaona supstancija i počelo života… Po Schopenhaueru, duša je sastavljena od volje i uma, ali je bit u volji… Za razliku od panteističkih religija i učenja, u monoteističkim religijama ‘Bog stvara dušu svakog pojedinog čovjeka, ona je duhovna, u dubokoj povezanosti s tijelom s kojim ne umire, već se nakon uskrsnuća ponovno s njime sjedinjuje u vječnosti’ (Opći religijski leksikon).
Kršćanstvo shvaća dušu kao besmrtni temelj svakog čovjeka, iz kojega proizlazi njegov osobni integritet, ona je nematerijalno počelo ljudskog života, živodajni princip, duhovni bitak koji oživljuje ljudsko tijelo i kojeg primamo izravno od Boga. Ona je princip ljudskoga bića, a ne nešto što bi samostalno za sebe postojalo, što bi samo naknadno i slučajno ušlo u jedinstvo s materijalnim (K. Rahner). Duša s drugim principom (materijalnim) sačinjava jedincatoga čovjeka.

I za biblijsko shvaćanje (a to je shvaćanje prevladavajuće i u svijesti suvremenoga crkvenog naviještanja), duša nije ‘dio’ koji bi zajedno s ‘tijelom’ tvorio ljudsko biće, nego je oznaka za čitava čovjeka, ukoliko ga oživljava duh života. Duša, po izvornoj biblijskoj misli, ne nastanjuje ljudsko tijelo, nego se ljudskim tijelom očituje (za Bibliju i tijelo /put/ označava čitava čovjeka, osobu – baš kao i duša). Starozavjetni pojam duše označava Božji životni dah (Post 2,7), pojedinog čovjeka (Post 46,18), ili sjedište želje ili čuvstva (Ps 42,1). U NZ duša znači život (Mt 2,20), kao i osobu (Dj 3,23), ali i ono što ostaje živjeti nakon smrti (Lk 9,25; 12,4; 21,19; 1 Pt 1,19). SZ- i NZ pisci općenito su s radošću iščekivali uskrsnuće čitavog čovjeka, a ne samo besmrtnost duše (Mudr 3,1-4; 9-15).
Kao što vidjesmo, po kršćanskom poimanju, duša, u najužoj supstancijalnoj vezi s tijelom, tvori novi subjekt: čovjeka, osobu. Ona označava i čovjekov jedinstveni odnos prema Bogu. U toj osobi, duša proizvodi jastvo i svijest. U duševnom životu naziru se tri temeljne duševne funkcije: spoznaja (um), htijenje (volja) i osjećanje (čuvstva). Um (razum, pamet, intelekt) je duševna sposobnost. Volja je slobodna i duhovna moć ljudske duše…
– Kako prepoznati djelovanje i potrebe duše? Prava životna sreća ne sastoji se u savršenoj spoznaji, nego samo u neprestanom rastu u djelima ljubavi. Radije bih to ovako formulirao: djelovanje i potrebe naše duše prepoznat ćemo po djelovanju Duha Svetoga u nama… Božja mudrost nam je darovana (usp. Rim 5,5) u smislu da postajemo slični božanskoj mudrosti i ljubavi. Duh Sveti djeluje po ljubavi: On je ljubav kojom Bog ljubi samog Sebe; kad ljubimo Boga, postajemo slični toj Ljubavi, jer ‘ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan…’. Duh Sveti proizvodi u nama ljubav prema Bogu; Njegova djela u nama su plodovi Božjeg djelovanja koji nas čine sličnima Njemu, Ocu i Sinu. Po Duhu, Bog stanuje u nama, sve dok ljubav stanuje u nama (usp. 1 Kor 3,16; Iv 14,23; 1 Iv 3,24). Po Duhu Svetom, Bog nas ljubi; ljubi one koji Njega ljube (Izr 8,17; 1 Iv 4,13.16). Duh Božji nam, zbog našeg jedinstva u osjećanjima s Njim, objavljuje tajne Božje, čini nas prijateljima Božjim (Iv 15,15; 1 Kor 2,9.10), a čovjeku daje proročku riječ kojom izražava tajne Božje (1 Kor 14,2; Mt 10,20; 2 Petr 1,21; usp. istinu vjere: ‘koji je govorio po prorocima’). Duh Sveti nam dariva darove Božje (1 Kor 12, 8.11). On nam osigurava blaženstvo: da postanemo na izvjestan način Bogu slični, daje nam pomazanje da budemo sposobni savršeno djelovati i daje nam obećanje nade koja nas upravlja putu u blaženstvo (2 Kor 1,21-22; Ef 1,13-14). On nas čini djecom Božjom (Rim 8,15); čisti nam dušu jer se prijateljstvo s Njim apsolutno opire svakoj povrjedi, te nam po Duhu svome, Bog oprašta naše grijehe i po Njemu nas obnavlja (Iv 20,22; Ps 103,30; Ef 4,23; Iz 4,4) – isključen je iz oproštenja samo onaj tko griješi protiv Duha Svetoga, jer se odriče Onoga koji čovjeku osigurava oproštenje grijeha. On nas obraća Bogu: mi kontempliramo Boga (2 Kor 3,18). On je uzrok naše radosti: kao Branitelj, jača nas u svim patnjama, primamo po Njemu Božju radost i obranu u svim protivštinama svijeta (Ps 50,14; Rim 14,17; Dj 9,31) – On je uzrok naše radosti. Čini nas poslušnima, u savršenu skladu volja, stoga mi s ljubavlju prema Bogu vršimo Njegove zapovijedi (Iv 14,15; Rim 8,14). Čini nas slobodnima a ne robovima, jer mi ljubimo Boga (Rim 8,15) – tamo gdje je Duh Sveti, tu je sloboda (2 Kor 3,17); On umrtvljuje djela tijela i upravlja nas ljubavi (Rim 8,13).

– Kako se obraćati duši, može li se s njom komunicirati? Može, ali ne na newageovski i sličan način. Samo na biblijski način. Poput Izaije: ‘Duša moja kliče u Bogu mojemu’ (61,10). Kao Psalmist: ‘Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina’… (Ps 103,1). ‘Duboko mi je duša potresena, a ti, o Jahve – dokle ćeš?’ ‘I moja će duša za njega živjeti’, ‘duša mu se ne predaje ispraznosti, i ne kune se varavo’. ‘Duša će mu u sreći počivati…’. ‘Zato ti pjeva duša moja i neće zamuknuti…’ ‘Naša se duša Gospodinu nada…’ ‘…duša moja zapada u osamu’. ‘Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom.’ ‘Žedna mi je duša Boga…’ ‘Tuguje duša u meni…’ ‘Jer duša nam se u prah raspala, trbuh nam se uza zemlju prilijepio’ (Ps 6,4; 21,10; 22,30; 24,4; 25,13; 30,13; 33,20; 35,12; 42,2; 42,7; 44,26; 63,2). Ili kao Marija: ‘Veliča duša moja Gospodina…’ (Lk 1,46sl.). I govorite ponekad svojoj duši: ‘Ti si milje Gospodnje… ti si Gospodinu predragocjena… otkupljena si Kristovom Krvlju…’… i klanjajte se Duhu Svetom u njoj…

– U svakoj duši prebiva Duh Sveti? U svakom kršteniku, od Krštenja odnosno njegova obraćenja, neprestano prebiva Duh Sveti – sve dok je duša u ljubavi, milosti posvećujućoj (dok Ga teški grijeh ne istjera). Kad govorimo o punini Duha, govorimo o dvije kategorije kršćana: tjelesni kršćanin i duhovni kršćanin (ili onaj koji je ispunjen Duhom Svetim). Tjelesni kršćanin je onaj koji je prihvatio Isusa kao Gospodina i osobnog Spasitelja, ali ne dopušta Duhu Svetom da vodi njegov život. On sam gospodar je svoga života. Život takvog čovjeka označavaju slijedeće karakteristike: bludnosti, nečistoće, razvratnosti, zavisti, svađe, srdžbe, neprijateljstva, ljubomore, spletkarenja, razdori, strančarenja, pijančevanja, idolopoklonstva; on ne stavlja svoje povjerenje u Boga (1 Kor 3,1-3; Gal 5,19-21). Duhovni čovjek ili čovjek ispunjen Duhom Svetim daje se voditi Duhom Svetim. Prepustio je tron svoga srca Isusu koji je gospodar njegova života. Vodi život koji se Bogu sviđa: Njegov život označavaju slijedeće karakteristike: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost (Ga 5,22-23). Duhovni darovi općenito nisu dokaz punine Duha Svetoga, nego su oni milost. Drvo se po plodovima prepoznaje. Kršćanin ne može biti pravi i zreli vjernik izvan Duha Svetoga. Ali On nam se ne nameće. Kada prihvaćamo Isusa, Duh Sveti dolazi u naš život. Ali mi Ga možemo žalostiti i spriječavati svojim grijesima da On vodi naš život (Ef 4,30-31): ‘I ne žalostite Duha Svetoga, Božjega, kojim ste opečaćeni za Dan otkupljenja! Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću!’ Koje li radosti i utjehe za nas što nas Duh Sveti tako da ostaje u našim srcima ne samo za vrijeme našeg života na zemlji, nego za svu Vječnost!

– Ukratko: Duh Sveti ulazi u naše duše na Krštenju. Iznimna ljepota naše duše čini nas dostojnima da primimo Duha Svetoga. Duh Sveti je osobno prisutan u našoj duši, sve do teškoga grijeha (kako trebamo častiti nazočnost Duha Svetoga u svojoj duši? Jesmo li spremni što izgubiti, čega se odreći zbog ljubavi prema Duhu Svetom?). Sve je moguće s Duhom Svetim. Čudesne su milosti koje primamo od Duha Svetoga…

– Razlika između svjesnog i nesvjesnog? Ovdje nije mjesto gdje mogu ulaziti u opširniju analizu, jer je to, za ovu rubriku, prazno pitanje, na granici metafizike, već ću samo poentirati zaključnim naznakama za pronalaženje odgovora. Odgovor možete, ali nemojte, tražiti u dijalektici analitičke psihologije (Carl Gustav Jung i Murphy), jer oni, kao i mnogi suvremeni autori, Boga definiraju kao nešto podsvjesno u nama. Kako zapravo povezati Boga i naše nesvjesno, našu podsvijest? Je li Bog samo dio našeg nesvjesnog ili je više od toga? Ovo pitanje je jako prošireno kod psihijatara i psihologa koji su skloniji newageovskom razmišljanju. Po tom, na nama je da svojim posvješćivanjem dođemo do Boga. Kršćanin uopće ne podržava takva razmišljanja. On cijeni stajalište Crkve u tome da Boga ne možemo objasniti po gnostičkim sustavima traženja u našem nesvjesnom. Pitanje je, naravno, na koji način Bog može dotaknuti nas, je li to moguće preko našega svjesnog i nesvjesnog – ali nikako se ne slažemo s takvim stajalištem da se samo odabranim tehničkim sredstvima, meditacijama i nečim sličnim, može doći do Boga. (Ovdje se, zapravo, dotiče ponajprije uže pitanje odnosa psihoanalize i new agea. New age teorije se, u onome svome dijelu koji se poziva na psihoanalitičke prethodnike, uglavnom oslanjanju na Carla Gustava Junga, katkada i na Wilhelma Reicha, dok bi Sigmunda Freuda u konačnici strpali u kartezijansku tradiciju (jer on ipak polaže nade u vladavinu svijesti i očuvanje svjesnog dijela ličnosti ili čvrstoću ega kao temelja ili jamca duševnog zdravlja, kao i očuvanje stroge granice koja dijeli svjesno i nesvjesno te je iz toga razloga bio malo zanimljiv sljedbenicima new agea).
– Odakle dolaze misli? Ne vuku svoje podrijetlo od Descartesa, ne potječu iz ‘šestog čula’… Psihologija bi rekla, misli se javljaju iz nesvjesnoga. Ali zašto se javlja upravo ova misao, psihologija ne može točno protumačiti. Monasi razlikuju tri vrste misli: misli koje dolaze od Boga, one koje potječu od demona i one koje proizlaze iz mene. O kojim se mislima u kojemu slučaju radi, prepoznat ću po njihovu djelovanju. Misli koje dolaze od Boga, stvaraju uvijek nutarnji mir i opuštenost. Misli koje potječu od demona, proizvode nemir i tjeskobu, grče i sapinju tijelo. A misli koje proizlaze iz mene, rastresaju me i čine me površnim, odvode me od mene samoga. Katkad se čini da su misli vrlo pobožne, ali one ipak dolaze od demona, ili kako bismo danas radije rekli, od vlastitoga nad-ja. Anselm Grün (‘Molitva kao susret’) o tome je lijepo napisao: ‘Ako mi, primjerice, u molitvi dođe što sam krivo učinio, tada bi sva predbacivanja sebi i mrcvarenja sebe dolazila od demona a ne od Boga. Kad pred Bogom pogledam svoju krivnju, svoj pogled više upravljam na milosrdnoga Boga nego na svoju krivnju. I osjećam se usred svoje krivnje od Boga prihvaćen i voljen. Pogled na Boga proizvodi, dakle, unatoč mojoj krivnji i unatoč pozivu na obraćenje, nutarnji mir. Ali ako sam sebe mrcvarim jer si ne mogu oprostiti krivnju, onda to više proizlazi od vlastitoga nad-ja koje se ne može pomiriti s time da nisam idealan kako bi to on želio. Mislimo da smo pobožni jer nas naša krivnja toliko boli. Ali nama zapravo nije žao zbog Boga, nego zbog nas, jer krivnja razara idealnu sliku koju mi o sebi nosimo. Govori li dakle Bog meni u mislima, prepoznat ću po učinku misli i osjećaja. Kad Bog govori meni, uvijek me ispunjuje dubokim mirom i tihom radošću’. Misli su, dakle, rezultat različitih SILA. Te moći dolaze istovremeno iz duha (našeg), duše i tijela. One su tada producirane. One također mogu doći od Boga ili neprijatelja izravno na nivou duše: one su tada inducirane. S jedne strane, Duh Sveti nadahnjuje i proizvodi dobro. Imajte na umu da se Duh Sveti nikada ne prikriva u anđela tame. S druge strane, nečisti duh (đavao i njegovi demoni) nadahnjuje i proizvodi zlo. Neprijatelj dolazi kao takav (agresije, tlačenja) ili prikriven kao anđeo svjetla. Đavao mnogo radi nad našim mislima, mnogo nas napada na toj razini i na tom području je vrlo jak. Želi nas odvratiti, želi da mislimo na nešto drugo, želi da mislimo zlo. On želi da budemo odvratni Bogu, a i Bog nama. Već u raju zemaljskom obraća se Evi da joj posije sumnju (područje misli): ‘Zar vam je Bog stvarno rekao…’ Od nas se traži da ne dajemo mjesta đavlu (Ef 4,27; 2 Kor 10,4; Ef 6,11sl.)… Tri ključna područja zagađuju naše misli: novac, oholost, nečistoća. To su glavna sredstva djelovanja Sotone nad našim mislima… Pod novcem mislimo: prijetvornost, krađa, materijalna požuda, laž. Pod ohološću mislimo: također zloba, neprijateljstvo, laž. Pod nečistoćom mislimo: laž, u nekoliko kategorija (na području seksualnog /Izr 16,30/, Sotona je izvršni direktor nekih TV kanala, modnih revija i kuća po kojima lutaju misli mnogih, u produkciji reklamnih panoa, erotskih filmova, stripova, romana, audio i video cd-eva, yoga-kuća za relaksaciju…)… U konačnici, naše misli ne ostaju sterilne, već proizvode nešto, primjerice na nivou tijela posredstvom usta, jer ‘iz obilja srca usta govore’ (Lk 6,45).

Naša duša je sjedište naših emocija, naše volje, naše inteligencije i naših odluka, naših osjećaja i naših misli. Pozornica. Prije naših djela, prije naših riječi, po našim mislima mi ljubimo ili mrzimo. Našim mislima smo sposobni za najbolje i najgore. Kada je riječ o najboljem, je li to po našoj zamisli? Ili o najgorem, jesmo li to doista mi? Koja je naša odgovornost u oblikovanju naših misli? Svojim mislima možemo blagoslivljati ili proklinjati, možemo ostati tu ili otići u šetnju u trgovinu, možemo pripremati ručak za vrijeme propovijedi ili popravljati svoje vozilo ili još praviti tjedni raspored! Mogu biti prisutan na svim susretima svoje crkve i susjednih crkava i biti savršeno drugdje, jer moje je tijelo nazočno, ali moj um luta negdje drugdje, bez prestanka. Mogu gledati neku osobu i osjećati spram nje bratsku ljubav, ili pak zamijetiti da ona ima smiješnu majicu. Moje misli lutaju. Misli nas i slijede kada stavimo glavu na jastuk i spriječavaju nas da zaspimo (Dn 4,2)… Ne postoji aparat za čitanje misli. Bdijmo, dakle, nad svojim mislima (Mt 5,28; Ef 6,16-18…)!