Zašto Crkva to izbjegava?

Čitajući, gledajući, razgovarajući, uvjerila sam se u postojanje baš opsjednuća, iako kažu rijetkih, ali demonskih zlostavljanja koliko hoćete. Zanima nas, zašto, kada je Isus izgonio zloduhe, činio je to kao svjedočanstvo pred drugima, zašto, dakle, Crkva “skriva” svjedočanstva i iskustva egzorcizama, jer su popraćena liječničkim nadzorom, često su dokumentirana obilnim medicinskim vještačenjima u kojima se utvrđuje zdravlje, psihe i tijela, te stanja za koja oni nemaju znanstvenih i medicinskih objašnjenja. Dakle, zašto se ne kaže svijetu: evo vidite, imate darove Duha Svetoga, imate i onoga koji se želi skriti, Sotonu sa njegovim Legijama, oku nevidljiv, a iznutra truje i razara; zašto ga se ne razotkrije i da mogućnost ljudima da znaju da postoji, jer mnogi oni koji su bili svjedoci ljudi koji su opsjednuti, te njihovih manifestacija na molitvama (ne egzorcizama), bili su preobraćeni, kao i čitave njihove obitelji. Postoji pravo na privatnost, ali ako se slaže neka osoba sa tim, zašto Crkva to izbjegava. Znam podosta svećenika koji u to ne vjeruju, jer nisu imali priliku to vidjeti, te zlo smatraju mitom. Sami nisu obučeni niti imaju darove savjeta, spoznanja… kada im se ljudi obraćaju sa problemima demonskih napastovanja, na neki ih način ismijavaju da vjeruju u čaranja, gluposti, a ne u Boga. (M.)

 

Vjerojatno ste se krivo izrazili da ‘mnogi se obratiše kad vidješe…’. Da ne bi bilo zabune, ispravljam. Pavao (i drugi apostoli) nije tražio sukob sa zlim duhovima, ali nije bježao od njega kad se pojavio (usp. Dj 13,8-10). U Dj 16,16sl navodi se događaj kada je jedna ropkinja koja je imala duha vračarskoga, za Pavlom vikala: ‘Ovi su ljudi sluge Boga Svevišnjega; navješćuju vam put spasenja’. Pavao se okrenu i reče duhu: ‘Zapovijedam ti u ime Isusa Krista: iziđi iz nje!’ Ta vračarska žena, njene riječi i svjedočanstvo zloduha kompromitirale bi poruku spasenja i Pavao naređuje zloduhu da šuti i iziđe. Ni Isus ne treba svjedočanstvo zloduha o Njemu. U Evanđelju, nečisti duh daje Isusu naziv ‘Svetac Božji’, čime se izriče njegova želja da nad Isusom ostvari nekakvu magičnu moć. Isus zapovijeda nečistom duhu da umukne. Krist nastupa s ovlašću Svetoga Duha, koji liječi i spasava. Očito, neki ljudi gledajući pojave opsjednutosti, nisu se obratili gledajući moć Zloga, nego gledajući Isusa koji svojim Duhom oslobađa od boli i trpljenja udaljenosti od Boga i od moći zla. Ništa zlo ne može opstati pred Njegovom riječju: ‘Umukni!’ (Mk 1,23-27). Isusov dolazak na svijet znači poništenje djelovanja nečistih duhova (1 Iv 3,8). Isus ruši kraljevstvo Sotone, a ne sam Sotona tako da bi ljudi povjerovali Isusu; iz toga bi čak mogla izići mogućnost đavolske teologije ‘otkupljenja po sotoni’. Molitva oslobođenja nije praksa koja bi u središtu imala đavla, bilo egzorciziranog bilo čašćenog, već Isusa; to bi bilo žalosno glasovito po važnosti koja bi se dodijeljivala đavolskim fenomenima, a ne moći i vlasti Krista Uskrsloga. Služimo ljudima, a ne zlodusima. Isus je rekao: ‘Ne bojte se, Ja sam pobijedio svijet!’ ‘Đavao je izgubio svoju moć u prisutnosti Duha Svetoga’ (Bazilije Veliki). Doduše, Bog znade iskoristiti zloću Sotone za našu izgradnju. Bog ograničava njegov utjecaj i djelovanje tako što je on u službi nacrta i planova Božjih. Tako je osuđen, da protiv svoje volje, radi indirektno za naše spasenje i za slavu Božju (tako sv. Ivan Zlatousti). Kard. Charles Journet piše: Nitko, osim Boga, nitko nije više radio na svetosti Joba kao što je to činio đavao. Neki pisci navode: najjači dokaz za opstojnost đavla ne nalazi se u grješnicima ili opsjednutima, nego u svetima; u njihovim životima on je prisiljen da dođe na čistinu, da se stavi ‘prema svjetlu’ (R. Cantalamessa). Svi sveci svjedoče o svojoj borbi s ovom tamnom stvarnošću (tako sv. Franjo Asiški reče: ‘Kada bi braća znala kolike i kakve patnje i nevolje mi nanašaju đavli, ne bi bilo nijednoga od njih koji se ne bi potresao od samilosti i sažaljenja nada mnom’). I u Evanđelju, najuvjerljivije dokaze o opstojnosti đavla ne nalazimo u brojnim oslobođenjima posjednutih, nego u izvještaju Isusovog napastovanja (Mt 4, 1-11 s par.).

– Borba Crkve u Ime Gospodinovo traje koliko i Crkva sama, no u zadnja 3 st., kao reakcija na pretjerivanja i zloporabe inkvizicije, služba je jako ograničena i kontrolirana. Katolička Crkva ne bježi od stvarnosti Zloga; štoviše, Isus ga je stavio u ‘Očenaš’ (‘nego izbavi nas od Zloga’, što je za neke bibličare i najjači egzorcizam) i Crkva to moli svaki dan, kao i u zazivu Duha Svetoga: ‘dušmana od nas otjeraj’. Crkva je primila Kristovu zapovijed: ‘izgonite zloduhe’ (Mt 10,8) i to je činila obavljajući egzorcizam. Isus, i sam istjerujući zloduhe, šaljući svoje učenike da propovijedaju, daje im i svoju vlast nad zlim duhovima (Mk 6,7.13), kao sastavni dio Isusove zapovijedi učenicima; to je kroz sva stoljeća jedan od znakova koji će, zajedno sa čudesima, pratiti propovijedanje Evanđelja (Mk 16,17).

Neki tumače stav učiteljstva Crkve koja je opreznija na ovom području, kao dokaz da se i Crkva odrekla vjerovanja u postojanje đavla. Ali to nije istina. Papa Pavao VI. (u svom govoru od 15. 11. 1972., daje jednu važnu izjavu: ‘Sotonski se dim uvukao čak i u Crkvu… Tko odbija priznati postojanje demonskih bića, napušta područje biblijskog i crkvenog nauka…’ (Osservatore Romano /njem. izdanje/, br. 47 od 24. 11. 1972.). Na drugom mjestu, isti papa potvrđuje biblijsku i tradicionalnu nauku o tom ‘tamnom i neprijateljskom akteru koji je đavao’, te naučava: ‘Zlo nije više samo jedan manjak, nego jedna djelotvorna moć, jedno biće živo, duhovno, pokvareno i koje kvari druge. Strašna stvarnost. Tajnovita i zastrašujuća’ (Generalna audijencija, 15. 11. 1972.).

S druge pak strane, svakako da je besmisleno prebrzo govoriti o opsjednuću (od 100 osoba koje tvrde da su opsjednute, samo 2-5 ih je možda uistinu opsjednuto) i pripisivati odmah sotoni neku neobjašnjivu bolest ili smetnju; svagdje vidjeti sotonu, bilo bi odveć njemu na čast. A zanemariti ga, mnogim ljudima na trpljenje. Zašto se ‘ne kaže svima: imate Duha i istjerujte svi zloduhe…’? Da, postoji velik broj svjedočanstava iz prvih stoljeća kršćanstva o uspješnom djelovanju u službi oslobađanja kako svećenika tako i običnih vjernika (Tertulijan, Justin, Laktancije, Origen; tada, svaki je kršćanin mogao vršiti egzorcizam). Rana je Crkva zauzimala stanovište: ako se itko mora bojati i ustuknuti, to su onda jedino zlodusi. Kasnije je u Crkvi uvedeno i posebno ređenje za egzorciste (dijeljeno svim svećeničkim pripravnicima, dakle laicima), a nakon ukinuća ređenja za egzorciste (1972. g.), nastupilo je pravo nazadovanje ove službe. Da bi spriječila zloporabe prakticiranja egzorcizma kojih je bilo (usp. pretjerivanje inkvizicije i spaljivanje vještica), Crkva je, još od srednjeg vijeka, ograničila vršenje egzorcizma samo na svećenike kao redovne službenike egzorcizma; u novije vrijeme, jer je dijagnoza posjednuća bila rijetkost, sa papom Piom XI., služba egzorcizma ograničena je samo na svećenika; svečani egzorcizam (formalni liturgijski čin) ograničen je samo na svećenike sa biskupskom ovlašću. S obzirom da je pothvat oslobađanja delikatan, naložena je diskretnost pri obavljanju ove službe i zabrana njenog vršenja u javnosti (tu se želi, uz izbjegavanje svakog senzacionalizma, zaštititi i dostojanstvo žrtve). U težim slučajevima, nedovoljna duhovna zaštita (molitvom i postom) može biti opasna i za egzorcista (treba pročitati knjige u kojima službeni francuski egzorcisti opisuju svoja iskustva u oslobađanju).

ZKP ne obvezuje više biskupe da se brinu za ovu službu. No, danas je situacija opet krizna i, bez obzira na neke stravične priče o neuspjelim egzorcizmima i nekim zloporabama, ukazuje se potreba za pomoći mnogim žrtvama demonskog tlačenja. Ne treba svaki tvrdoglavi fanatik vršiti službu oslobađanja; potrebna je određena vlast nad tim i nadgledanje; kršćani koji imaju dar za službu oslobađanja, morali bi imati opću dozvolu svojih crkvenih vlasti koje bi oni zauzvrat trebali obavještavati o onome što rade (tako F. MacNutt). Revni kršćani obično nisu svi dobro podučeni za uravnoteženo vršenje te službe (slabo znanje o psihologiji, razlikovanje treba li nekoj osobi unutarnje ozdravljenje ili oslobođenje, ili oboje, zbog čega bi služba egzorcizma stekla lošu reputaciju u medicinskim i psihološko-savjetodavnim profesijama, kao i u drugim crkvama, a posljedično bi nastajale i pojave nasilja u praksi). Zašto suradnja s liječnicima? U nejasnim slučajevima (u dubiozi je li duhovna smetnja uzrokovana nekim duhovnim bićem, ili je to područje rješavanja medicinskih i psiholoških pothvata), potrebna je suradnja svećenika s liječnicima i psiholozima, ne želi li se ući u zabludu (zabluda ne oslobađa, zar ne?). Sv. Pavao kaže da mi sada ‘vidimo u ogledalu i nejasno’ (1 Kor 13,12). To sve nije jednostavno, navode kompetentni stručnjaci (npr. klinički psiholog i kat. svećenik, Jörg Müller); bilo bi predivno kad bismo jednostavno u ime Isusovo zapovijedali i kad bi problem bio riješen! No, simptomatika okutnih smetnji je višeslojna, široka, ponekad oslobođenje naporno i dugotrajno, a služba, više nego i jedna druga, zahtijeva dugotrajnu pripravu, timski rad, dobro duševno stanje, duhovnu zrelost, jakost i mudrost, dar razlikovanja duhova, post i molitvu…

– No, koji su razlozi da se cijela ova tematika redovito prešućuje (‘šutnja o đavlu’, ne kao pohvalna diskrecija, nego negacija; slično je i s govorom o paklu kao samovoljnoj udaljenosti od Boga, kao i o posljednjem sudu o kojem Isus govori)? Tvrditi da je sve praznovjerje, ‘srednjovjekovno mračnjaštvo’ i da đavao ne postoji, sličilo bi zaključku onog sovjetskog kozmonauta koji je zaključio da Bog ne postoji jer ga on u svemiru nije nigdje susreo. Kada sveukupni dosadašnji terapeutski pothvati zakazuju, postavlja se opravdano pitanje, zašto je tako malo svećenika koji su na traženje spremni moliti barem ‘molitvu za oslobođenje’ (ne mislim na molitvu egzorcizma ‘par excellence’, već na molitvu koju može moliti svaki svećenik i bez biskupovog dopuštenja po biblijskoj zapovijedi i po milosti svog svećeničkog ređenja; ne izbacujemo li time nešto tako važno iz Evanđelja?), odnosno, zašto u mnogim biskupijama nema svećenika zaduženih za službu oslobađanja i egzorcizma (u Hrvatskoj tek odnedavno, u Italiji, npr. ima više od 300 službenih egzorcista, u Francuskoj 80-ak, u Irskoj 40; s druge strane, samo između Rima i Milana ima više od 100 magičara, sotonista i spiritista!). Čim je više Zlo istisnuto iz svijesti, tim bolje može djelovati.

Razlozi za to su, možda, pomanjkanje hrabrosti za priznanjem istine (stav izvanrednog opreza, ako ne i izravnog skepticizma; vrhunsko je to Sotonino djelo: uvjeriti ljude da on uopće ne postoji, jer onda može neometano djelovati); stvarna poteškoća razlikovanja pravih sotonskih simptoma od duševnih poremećaja (imajući na umu nedvojbeno iskustvo da se većina navodnih opsjednuća pokazuju kao psihotičke ili histerične epizode; teško je, uostalom, uvijek razlikovati između autosugestije, konvertilnih neurotičkih simptoma i stvarnog djelovanja zlih sila); prikazivanje bezazlenim i pozitiviranje sotone (po tome, radi se samo o nutarnjoj psihičkoj dinamici razarajuće sile, samo o ‘psihičkom mehanizmu’ /kao da se Bog ne služi i psihičkim mehanizmima i sugestivnim riječima /usp. Dj 3,4; Mk 1,27; 9,25//; radi se samo o simbolu zajedničkog nesvjesnog ili kolektivnog otuđenja, o jednoj metafori); s druge strane, i sam se ‘sotona pretvara u anđela svjetla’ /2 Kor 11,14/; osim toga, kamuflira se); svođenje Isusovih egzorcizama samo na simbolične čine; tvrdnje da Sotona ne postoji (da je on samo simboličko biće, a ne realno i osobno) jer ga se ne može dokazati pravilima znanstvene egzaktnosti pa je i svijet sotone svijet bajki i mita; racionalizacija vjere itd… Dok na jednoj strani nestaje vjera i znanje o djelovanju zlih sila, na drugoj strani raste broj članova sotonskih i magijskih grupa. Nažalost, u većini sjemeništa o duhovnom ratovanju jednostavno nema nikakve pouke (još manje o egzorcizmu), u nekima Sotonu smatraju pjesničkim simbolom zla, a ne stvarnim, osobnim entitetom. Sve je manje svećenika spremnih otvoriti se djelovanju na ovom području i ozbiljno shvatiti pogođene (a đavla se najlakše susreće susrećući duše), a kad se netko tko u ime Isusovo istjeruje zloduhe i pojavi, tada ga se iz čista straha progoni, kao ‘in illo tempore’ Isusa kad je izliječio opsjednutog (Lk 8,37), te ga sotona pokušava klevetanjem, društvenim prijezirom i svakovrsnim napadima ocrniti kod biskupa i prikazati ga neprikladnim za borbu; na drugoj pak strani raste broj liječnika i psihologa koji žele dodatno obrazovanje na ovom znanstveno nepoznatom i tabuiziranom području. ‘Oni koji svuda vide sotonu srde se na one koji ga nigdje ne vide; a oni koji ga nigdje ne vide puni su ironije prema onima koji ga svuda vide’ (R. Laurentin).

Pa ipak, kako navodi spomenuti F. MacNutt, crkvene su vlasti u pravu: u službi oslobađanja ima praktičnih teškoća i zloporaba. Savršenog rješenja nema, no autor daje nekoliko glavnih odrednica: Svatko može moliti za oslobođenje, ali ‘ne bi trebao’ baš svatko, čak ni u slučajevima jednostavnog oslobađanja (npr. oni koji su neobično osjetljivi, a i sami su podložni duhovnom napadu; oni koji ne mogu uočiti razliku između potrebe za oslobođenjem i potrebe za unutrašnjim ozdravljenjem; oni koji uživaju u izletima moći i čija revnost za borbu protiv Sotone u obliku ljutnje pada na žrtvu koja traži pomoć; oni koji nemaju dovoljno iskustva i znanja; više o tome, ali i o drugim utemeljenim prijedlozima, vidi: F. MacNutt, ‘Oslobođenje od zlih duhova. Praktični priručnik’, Zagreb, 2005., str. 134-138).

– Ostaje činjenica kao opomena: kad se osoba razboli na duhu, duši i tijelu zbog utjecaja okultnih čina i kada medicinske i psihološke metode nemaju učinka, čini se neodgovornim uskratiti molitvu za oslobođenje ili u slučaju potrebe i egzorcizam; u suprotnom, mnogi će kršćani odlaziti vračarima i sumnjivim ozdraviteljima i osloboditeljima, ezoterički nastrojenim guruima i reiki-učiteljima, astrolozima i ‘posvećenim’ mazima.

Nažalost, neki svećenici navode da doživljavaju sebe kao liječnika koji se mora zadovoljiti s torbom za prvu pomoć (molitvom za oslobađanje), jer mu je oduzet operacijski stol (egzorcizam). Tko takve osobe upućuje uporno na psihijatriju, pokazuje svoju osobnu bespomoćnost i svoju malu vjeru u moć molitve. Dakako da je razumno odbiti započeti službu oslobađanja bez prethodno obavljenog liječničkog ispitivanja, jer za mnoge je, na sreću, bojazan od opsjednuća bezrazložna, jer trpe od raznih rana na duši, neizliječenih konflikata još iz djetinjstva, umišljanja, organski uvjetovanih psihosindroma ili raznih histeričnih sklonosti. Prije nego što i približno možemo govoriti o okultnim smetnjama, moraju sva legitimna medicinska i psihoterapijska sredstva biti uključena, a tek kad stvari postanu jasne, može se i mora odmah pristupiti procesu oslobađanja. Nažalost, za novi obrednik egzorcizma neki egzorcisti navode da u tom obredniku i nema onog pravog egzorcizma! No, imamo Isusa: ‘Duh Gospodnji na meni je… Posla me… da iscijelim srca slomljena; da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje sužnjevima’ (Iz 61,1). Mi trebamo Spasitelja: od grijeha, bolesti i vlasti zlih duhova (usp. Mt 4,23-25; 8,16.28-34; 9,32-34; 12,22-29; 17,14-21…; Dj 10,38).

Znak dolaska Kraljevstva nisu pune crkve niti velika okupljanja, već poraz Zloga (usp. W.H. Barclay).