Božje Lice (18. nedjelja kroz godinu A)

Apostoli: u napasti – ima li još uopće smisla hodati za Isusom? Postalo je preteško… Teško je gusjenici povjerovati kako se u njoj krije predivni leptir. Teško je sjemenci povjerovati kako se u njoj krije sočni plod. Teško je grješniku povjerovati kako se u njemu krije veliki svetac…

Jer Kristovo stanje ‘dobrovoljnog podlaganja uvjetovanostima paloga čovječanstva’ (V. Loski) zasjenilo je učenicima Njegovo ‘naravno stanje’. Stoga se Isus posvećuje formaciji svojih učenika (Mt 17,1-9). Povede sa sobom povlaštenu trojicu, Petra, Jakova i Ivana (više su se isticali u vjeri i gorljivosti). Uziđe na goru da se pomoli.

– I dok se MOLIO, preobrazi se. I apostoli su molili – ali su zaspali. Kad su se probudili, ugledali su veličanstveni prizor Isusove slave. Vidjeli su Isusa sasvim drukčijeg: zasja Mu lice kao sunce, a haljine Mu postadoše bijele kao svjetlost.

S Isusom razgovaraju Mojsije i Ilija – Zakon i Proroci. Glavni predstavnici SZ. Razgovaraju s Isusom o svršetku Njegovu, tj. o muci, uskrsnuću i uzašašću. Dakle, SZ svjedoči: Isus = najveći prorok i zakonodavac. Isus je Mesija…

Kad su učenici vidjeli Njegovu slavu, bili su svladani snom. San = moja grješnost koja se sprječava između mene i Boga. Moje oči ne mogu podnijeti Božji sjaj. Moja grješnost ne može podnijeti slavu Božjega života. (Do prvoga pada – čovjek je gledao Boga licem u lice; zato je bio stvoren /ali nije to cijenio/)…

– Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Ta doživjeli su predokus budućeg blaženstva! Petar želi samo vrhunce gore Tabora, ne i Jeruzalem (gdje se treba dati razapeti i umrijeti. Za njega je Bog još uvijek – idol /Mesija koji ne smije trpjeti/).
– Na toj prijelomnoj točki: Sv. Franjo je tako volio prijezir da se hotimice dao ismijavati. Mali brat Karlo, oholi i senzualni vojni časnik, pobjegao je u pustinjski pijesak Sahare da čini pokoru 2000 km udaljen od svijeta. Tražili su prijezir, umrli su sebi. Jer je Krist ostavio u svemu tome slatki okus – nešto posve nadnaravno…

A glas se začu iz oblaka: ‘Ovo je Sin moj… njega slušajte!’ I kada umire, kad je bičevan, na križu, u grobu… ne samo onda kad je silan na riječima i djelima! Njega slušajte! I onda kad vam govori o patnji, smrti. Ako Ga želite susresti – gledajte Križ. Križ vodi Preobraženju! Jer upravo na Kalvariji, Bog će pokazati lice ljubavi i milosrđa. Otkriva nam Sebe upravo u Smrti Sina! Ako želite biti dionici slave Sinova božanskog života, slušajte Ga i nasljedujte!

– Sam Bog potvrđuje otajstva naše vjere (Kristovo božanstvo: svjedočanstvom Zakona, Proroka i svojim glasom).

Kad je Očev glas zašutio, Isus je ostao sam na svom putu. Krist – jedini posrednik između Boga i ljudi. Predstoji odlučna bitka i pobjeda: Getsemani – Golgota – Uskrsnuće! Sada to razumiju i učenici.

– Razmatrajmo ovaj ‘ljetni Uskrs’ (kako ovaj blagdan naziva istočna Crkva)…

– Za ovakve se trenutke isplati živjeti. Isuse, Ti si uistinu Očev Sjaj!

– Stvoreni smo za dioništvo u Isusovoj slavi, za život u svjetlu preobraženja. Uz jedan uvjet: do Tabora – vodi ‘uski put’ preko Kalvarije. Nema puta do nebeske slave bez patnje, križa, umiranja sebi, bez Božje šutnje. Tabor je priprava i jačanje za tamu i bol Kalvarije. Objava je to današnjeg Evanđelja. Ono nam ne govori o tome kako nebo izgleda, nego kako se u nj’ dolazi. Otkriva eshatološki cilj našeg životnog putovanja – tko želi postići konačni cilj svoga života, mora ići za Isusom. Tko se uspije othrvati iskušenjima, pregaziti blato ne uprljavši haljine – sigurno će biti u Isusovoj slavi… I samo takvima otvorena su vrata kraljevstva nebeskoga.

– Preobraženje je: i Tabor i Kalvarija… Jedina razlika: na Kalvariji – Božja šutnja; na Taboru – Očev glas. I u jednom i drugom: vidimo Isusovu i našu uskrsnu slavu… Ali u Taboru bez Kalvarije: ne…

– Preobraženje – cilj svega stvorenoga. Isusovo lice, Božja ljepota. On je naše lice u kojemu i zbog kojega smo stvoreni.