Pitanja vjernika


Ukoliko upišete e-mail dobiti ćete obavijest kada pitanje bude odgovoreno.
Unesite code sa slike:

Pravoslavne sam veroispovesti. Mi se pričešćujemo telom i krvlju Hristovom, koji na svetoj liturgiji to postaju komadić nafore u crnom vinu. Na misi vernici se pričešćuju samo telom (hostijom), ali ne i krvlju Hristovom… U starija vremena, ne znam, možda pre nekih 20, 30 godina, sveta pričest jeste i kod katolika bila sa crnim vinom i hostijom. Ko je doneo takvu odluku da se sada sveta pričest vrši samo telom Hristovim, kada i zašto je to tako? autor: ines rujan 2016.

– Vi ste, čini mi se, u pravu. Jer Sv. Pričest pod obje prilike dopuštena je prilično restriktivno – kao da Gospodin i nije rekao: Uzmite i pijte iz njega (kaleža) svi, i kao da se ne radi o jednom te istom Otajstvu, i kao da Euharistija nije i hrana i piće…

– Ne možemo se do besvjesti izgovarati ‘praktičnim razlozima’ (kao, Pričest samo pod prilikom kruha ‘lakša je, jednostavnija i praktičnija, dok bi Pričest velikog broja vjernika pod obje prilike bila složenija, premda ne i neizvediva’)…

– Da, u Pracrkvi te u čitavom 1. tisućljeću kršćanstva, Sv. Pričest bila je redovito pod obje prilike. U 5. stoljeću manihejci su odbijali Pričest Presvetom Krvlju, na što je ondašnji papa Lav Veliki odredio da takvi trebaju “biti izgnani iz zajednice svetih”. Papa Gelazije istim povodom poslije je izričito rekao da “razdjeljivanje jednog te istog otajstva ne može biti bez velikog svetogrđa”.

– Kako navodi jednom prilikom ‘Glas koncila’, u crkvenoj povijesti najstariji zapisani dokaz o uvođenju Pričesti za vjernike laike samo pod jednom prilikom, tj. pod prilikom Kruha, sačuvan je u stihovima opata Randolfa iz Liitticha oko 1110. godine: “Gdjegdje je oprez na mjestu,/ da svećenik laiku ne da,/ bolesnom, ali ni zdravom, piti/ od Kristove Krvi: / proliti lako se može; a kraj / toga priprost bi čovjek/ pomisliti mogao da nije sav Isus/ pod prilikom svakom”. Iz tih su stihova vidljivi i razlozi odustajanja od Pričesti pod obje prilike (poteškoća s rukovanjem i strah od prolijevanja Krvi Kristove, te, s druge strane, želja da se istakne kako je sav Isus nazočan pod prilikom Kruha). Upravo iz potrebe za isticanjem te istine da je sav Isus nazočan u svakoj pričesnoj čestici te protiveći se stavu čeških husita, koncil u Konstanzu (1415. g.) zabranio je pričešćivati vjernike laike pod obje prilike, “jer treba čvrsto vjerovati i nipošto sumnjati da je čitavo Kristovo Tijelo i Krv istinski sadržano tako pod prilikom Kruha kako pod prilikom Vina”. Konačno je Drugi vatikanski koncil (u liturgijskoj konstituciji “Sacrosanctum concilium”) – da bi se bolje ostvarivala Isusova želja ‘Pijte iz njega svi’, ali i iz ekumenskih razloga (Istočne Crkve sačuvale su Pričest pod obje prilike) te radi jačanja pobožnosti prema Predragocjenoj Krvi Kristovoj – dopustio je uvođenje Pričesti pod obje prilike. Jest, dopustio je – ali prilično restriktivno, koje dopuštenje više naliči na izuzetak takve mogućnosti nego na pravilo takvog pričešćivanja. A od toga Koncila prošlo je već 60 godina – i umjesto da smo kroz tih 60 godina podučili vjernički puk kako se pričešćuje pod obje prilike – mi još uvijek govorimo o situacijama kada je ono dopušteno (i to uz dopuštenje mjesnog ordinarija), a kada nije… A i kako pričešćivati vjernike pod obje prilike, kada se mnogi, uporno, ‘ne znaju’ pričestiti ni pod jednom!

– Po najnovijim odredbama, treće tipsko izdanje Rimskog misala (autoritetom Apostolske Stolice) omogućava pričešćivanje pod obje prilike, uz dopuštenje mjesnog ordinarija, u ovih osamnaest slučajeva:

– Odraslim novokrštenicima na Misi koja slijedi njihovo krštenje.
– Odraslim potvrđenicima na Misi njihove potvrde.
– Krštenim osobama koje se primaju u zajednicu Crkve.
– Mladencima na Misi njihova vjenčanja.
– Ređenicima na Misi njihova ređenja.
– U redovničkim obredima: – majci opatici na Misi njezina blagoslova; – djevicama na Misi njihove posvete; – zavjetovanicima na Misi prvih zavjeta ili obnove zavjeta, uz uvjet da se zavjetovanje ili obnova vrši pod Misom.
– Misijskim pomoćnicima laicima na Misi na kojoj javno primaju poslanje, kao i svim drugima na Misi na kojoj primaju kakvo crkveno poslanje.
– Kod davanja popudbine, bolesniku i svim prisutnima kad se Misa po pravnim propisima služi u bolesnikovoj kući ili sobi.
– Đakonu, subđakonu (odnosno akolitu i čitaču) i ministrantima koji obavljaju svoju dužnost u pontifikalnoj ili svečanoj Misi.
– Kod koncelebracije: – svima koji kod te koncelebracije obavljaju pravu liturgijsku službu, ako su i laici, te svim pitomcima sjemeništa koji su prisutni; – u njihovim crkvama također svim članovima ustanova koje žive u evanđeoskim savjetima kao i drugih društava u kojima se članovi posvećuju Bogu redovničkim zavjetima, prikazanjem ili obećanjem; osim toga svima koji dan i noć borave u kući članova spomenutih ustanova i društava.
– Svećenicima koji sudjeluju u velikim svečanostima a ne mogu celebrirati ili koncelebrirati.
– Svima koji obavljaju duhovne vježbe u Misi koja se za vrijeme tih vježbi posebice služi za takvu skupinu aktivnih sudjelovatelja; svima koji sudjeluju na sastanku kakve pastoralne komisije na Misi koju zajednički služe.
– Osobama koje se spominju pod 4. i 6. na njihovoj jubilarnoj Misi.
– Kumu, kumi, roditeljima i bračnom drugu te laičkim katehistima odraslog krštenika na Misi krštenja.
– Roditeljima, domaćima te odličnim dobročiniteljima mladomisnika koji sudjeluju na mladoj Misi.
– Svećenicima koji misnu žrtvu ne mogu slaviti ili u njoj koncelebrirati.
– Đakonu i drugima koji u Misi vrše neku službu.
– Svim članovima zajednice na konventualnoj Misi ili u tzv. ‘Misi zajednice’, sjemenišnim pitomcima, SVIMA KOJI OBAVLJAJU DUHOVNE VJEŽBE ILI PAK SUDJELUJU NA NEKOM DUHOVNOM ILI PASTORALNOM SKUPU.

– U zaključku:

a) –  Crkva ide polagano (za neke i previše polagano) prema općoj praksi tog oblika Pričesti. Na temelju odredaba crkvenih liturgijskih zakona, danas se otvaraju mogućnosti da dijecezanski biskupi izdaju odredbe o disciplini Pričesti pod obje prilike na područjima svojih biskupija.

b) – Nikad nitko nije zabranio Pričest vjernika pod objema prilikama, nego se do toga doveli posve ‘praktični razlozi’: strah od prosipanja posvetne Krvi (moja opaska: bilo bi dobro da je postojao i strah od prosipanja posvetnog Tijela kada se uvelo pričešćivanje na ruku gotovo kao pravilo!), strah od prenošenja zaraza kod pijenja iz iste čaše većeg broja ljudi, itd. Bilo je, istina nekih disciplinskih odredbi u XV. stoljeću (navedeni Koncil u Konstanzu 1415. g.), uvjetovanih opasnošću poistovjećivanja s reformatorima – ali dogmatskih odluka protiv Pričesti pod obje prilike nije bilo (usp. V. Zagorac, Disciplina pričešćivanja pod obje prilike. Uz Opću uredbu Rimskog misala trećeg tipskog izdanja, str. 69).

– I da usputno odgovorim i na Vašu primjedbu o boji misnog vina: nije važno je li vino bijelo ili crno; važno je da je od bobica grožđa, potpuno prirodno i bez dodataka, što garantira i biskupski certifikat na boci (što najčešće nedostaje, iako je to po crkvenom propisu obveza!; postoji, naime, i industrijsko ‘misno’ vino i ono certificirano od strane crkvenog autoriteta). Za Sv. Misu smije se koristiti samo pravo, prirodno i čisto vino koje je kao takvo i certificirano autoritetom crkvenog ordinarija. A sama boja vina može imati simboličko značenje, ali ničim ne uvjetuje transsubstancijalnu bitnost – zar ne mislite da Duh Sveti može i bijelo i crno vino pretvoriti u Krv Kristovu? Mi smo u Africi na oltaru imali uvijek samo crno vino, ovdje i jedno i drugo…

– Vama preporučam – što je u skladu s crkvenim propisima i Katoličke i Pravoslavne Crkve – da se uvijek pričešćujete u Crkvi svoje krsne pripadnosti.

 


Hvaljen Isus i Marija! Imam pitanje vezano za posao preko veze. Pročitala sam vaš odgovor na slično pitanje, ali i dalje nisam načisto s time, što trebam ili ne trebam učiniti. Naime, uskoro ostajem bez posla, javljam se na natječaje, ali nema nekog pomaka. Kako pričam s prijateljima, sve mi se više čini kako bih stvarno trebala povući neku vezu (prijateljsku) kako bih dobila posao. Naime, moj brat poznaje dosta utjecajnih ljudi u biznisu i mogla bih mu reći da zovne neke od njih vezano za odredjene natječaje da me preporuče. Ti ljudi poznaju i mene osobno i moju obitelj, tako da me mogu osobno i preporučiti. Je li bi taj način bio “veza”? Da netko utjecajan za mene zovne da me preporuči. Nema davanja mita, ali ima preporuka utjecajne osobe? Molim vas, ako je moguće da mi brzo odgovorite, jer postoji natječaj na koji sam išla na razgovor, pa se sad mislim, trebam li to učiniti ili trebam samo čekati. Hvala unaprijed. autor: Jana travanj 2016.

Ma kakve preporuke ‘utjecajnih’!

I Vaša Vam savjest govori da nešto pri tom nije u redu, zar ne?…

Nemojte se ni truditi imati ‘vezu’ ili ‘preporuku’, neposrednu ili posrednu, verbalnu ili materijalnu. Pokažite da se može raditi i bez ‘veze’. Neka Vam pojam ‘veza’ prilikom zapošljavanja bude potpuno nepoznat. Vaš su oslonac isključivo izvrsna auto-prezentacija, Vaše obrazovanje, kompetencija, radno iskustvo, molitva (zar ste nju zaboravili? Pročitajte Riječ Božju: Bolje se Gospodinu uteći nego se uzdat’ u čovjeka. Bolje se Gospodinu uteći nego se uzdat’ u mogućnike – Ps 118,8-9).

Time ćete ohrabriti sve one koji su počeli vjerovati da je ‘veza’ glavni preduvjet dobivanja posla, one koji su izgubili nadu ili su obeshrabreni činjenicom da su dugo nezaposleni. Ovo je točka na kojoj Vi možete dati svoj pozitivan primjer onima koji traže posao i pokazati da može biti drugačije…

(Odgovori dolje su jasni, iako ih namjerno ne želimo receptirati. Problem sagledavamo s više aspekata, a svatko sâm može zaključiti što je moralno ispravno a što nije. Tako ćemo i nastaviti).

 


Hvaljen Isus i Marija, imam jedno pitanje. Ponukana razgovorom s jednom prijateljicom dalo mi je misliti. Ovako, ja sam se prije 10 godina zaposlila u jednoj firmi – i to je bilo preko veze. Inače za dobiti posao u toj firmi treba imati vezu (što naravno ne opravdava mene). Jednostavno, tako stvari stoje u našoj državi, nažalost, što opet, kažem, ne opravdava mene. Ja tad nisam išla za tim, al’ naravno, to je grijeh; inače, intenzivnije sam vjeru počela živjeti zadnjih par godina. I sad po mojoj prijateljici i po nekoj moralnoj odgovornosti i da ne budem licemjerna, ja bih trebala dati otkaz i sama tražiti posao. Jer bez obzira što je grijeh ispovjeđen, treba se ispraviti (isto kao kad netko nešto ukrade, mora to ispovjediti i vratiti ukradeno), a ispravak bi bio davanje otkaza??? Može neki konkretan savjet u vezi te situacije. Puno hvala. BVB autor: Stanka prosinac 2015.

– Navijeke hvaljeni…
– Posao ‘preko veze’ nije baš tako nepoštena igra u kojoj bi moralno gubili pojedinac ili šira društvena zajednica. Jer je opća društvena klima uvjetovanja ‘veze’ i korupcije za dobivanje zaposlenja takva, to je dovoljan razlog za osobnu ekskulpaciju i opravdavanje nečijeg posizanja i za moralno nedopuštenim sredstvima u svrhu postizanja pravednoga cilja. Pravedno rješenje za satisfakciju oštećene strane?! Pa kako onda riješiti problem reparatorne prakse u logoru Ausschwitzu, gdje je ubijeno 1,1 milijun ljudi? Ili u Domovinskom ratu, gdje je poginulo preko 15.000 ljudi na hrvatskoj strani? Kako tu poštivati razmjernost (proporcionalnost) u praksi pokorničke etike reparacije – može li se te ljude ponovno oživjeti?
Tako govori duh ovoga svijeta…
I nastavlja: Ako je pogrješno ponašanje s moje strane da sam dobio posao ‘preko veze’ – nije li, vjerojatno još i više, bilo moralno nedopušteno ponašanje i onih koji su morali donijeti odluke u skladu s pravom, ali su dobru ‘vezu’ očekivali, uvjetovali njome posao i u konačnici je prihvatili kao odlučujuću za svoju odluku o zaposlenju?

– Vratimo se na Vaš slučaj… a Vi ga želite riješiti na pravedan način.
‘Povući vezu’ poštenu i na pošten način, isključujući s obiju strana (tj. sa strane molitelja i moljenoga) svaku korupciju, pohlepu, prijevaru… – humano je, etično i zaslužno djelo u smislu kršćanske ljubavi pomaganja jednih drugima u svakoj životnoj potrebi. To je krjeposno djelo prema Mt 25,40: Zaista, kažem Vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.
Odlučujuće je, međutim, pitanje:
– je li ‘zagovorno-posrednički autoritet’ te ‘veze’ bio ‘himbeni’, ili pošten i istinit? Jer kad se ‘veza’ ili ‘preporuka’ temelji na prijetvornom ponašanju (= neiskrenosti, laži, licemjerju, himbi), kad jedna i druga strana, ili samo jedna, na taj način provodi korupciju, lihvu, pohlepu, prijevaru – to zavrjeđuje Isusovu osudu: Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim… (Mt 25,44-45)
– jeste li stekli nešto na što nemate legitimno pravo niti to zaslužujete?
– je li time ugroženo i oduzeto tuđe legitimno pravo? Jeste li ugrozili nekoga tko ima veće pravo od Vas, koji je mnogo sposobniji i sa većim stručnim kvalifikacijama?…

– Ako na temelju postavljenih uvjeta primanja na posao imate pravo i u osnovi trebate biti primljeni, ali bez te ‘veze’ ne bi bili primljeni – osobito ako plaću zarađujete svojim stručnim i poštenim radom i u skladu s traženim kvalifikacijama koje imate,
ne vjerujem da će Vam ispovjednik reći ‘dajte otkaz’ (dat će Vam drugu pokoru)..
Međutim,
– ako nemate tražene kvalifikacije;
– ili ako je ‘bitan čimbenik’ za Vaše zaposlenje bila samo Vaša ‘veza’ i njen autoritet, što bi bilo teški prekršaj i pravnog poretka i moralnog reda;
drugim riječima, ako ste dobili posao moralno nedopuštenim sredstvima i na štetu drugih
u tom slučaju, to bi bila prijevara radi ostvarenja kakve nepoštene koristi
te Vam ispovjednik treba dati razmjernu pokoru (sve do prijedloga za ‘davanje otkaza’; no, jer je ČOVJEK iznad formalnog načela stroge proporcionalne retribucije – pa ako bi se time BITNO ugrozila Vaša egzistencija – tada, u najmanju ruku, materijalno pomaganje, prema mogućnosti, oštećene osobe dok ona ne nađe novi posao /no, to je već kompromisno rješenje, koje Vas možda ne bi dovelo do punog duhovnog zdravlja/… To je moje mišljenje, pa molim da me moralisti dopune ili isprave…).
Pa čak ako su to i nemoralno ustaljene prakse – to je težak grijeh “grješnih struktura”, za koji su pred Bogom, savješću i narodom, odgovorni svi oni koji uvedoše takvu praksu ili je podržavaju. Takav mentalitet i prljavu praksu treba svim raspoloživim silama što prije suzbiti (usp.: Ivan Fuček, ‘Ispovjednik i pokornik’, Poreč-Pazin, 2014., str. 93-05).

– Da razjasnimo: pri odluci o molbi za zaposlenje, presudnu ulogu trebaju imati fizičko-psihičko zdravlje kandidata, istinitost stručnih kvalifikacija, ljudsko poštenje kandidata i sl.
– Svi smo mi pozvani izoštravati svoju savjest, pa onda i javnu svijest, kako bi onda i oni koji su izloženi kušnji dobivanja posla preko ‘veze’ i oni koji su izloženi kušnji davanja posla zbog ‘dobre veze’, znali da bi se taj prekršaj mogao otkriti i primjereno kazniti. Zajednička etička uvjerenja i moralni kriteriji vrijede za sve (a ne samo za one koji taj grijeh sakramentalno ispovjede). Postoje, naime, jasni kriteriji za onoga tko bi eventualno došao u napast poduzimanja radnji u cilju dobivanja posla preko ‘veze’ – a bez obzira na vlastite kvalifikacije i zadovoljavanja traženih kriterija – kao i za onoga tko bi upao u kušnju da tu ‘dobru vezu’ iznuđuje ili prihvaća. Sedma Božja zapovijed zabranjuje svaki način nepravedna uzimanja i zadržavanja tuđega dobra, pa i kad ne proturječi odredbama građanskoga zakona. Crkveni nauk obvezuje, dakako, na odštetu za počinjenu nepravdu, kao i povrat otetog dobra toj strani. Sedma Božja zapovijed zabranjuje, doduše, nepravedno uzeti ili zadržati dobro bližnjega i nanijeti štetu bližnjemu u njegovim dobrima na bilo koji način, ali ta se odredba sada odnosi na bližnjega (no, kojeg to konkretno bližnjega – poznajete li ga?). Pokora prvenstveno ima cilj, ukoliko ju je moguće učiniti, da se “popravi prouzročena šteta” (Red Pokore,6) i izbrišu rane koje je naš grijeh nanio drugima. Jer mnogi grijesi nanose štetu bližnjemu, objektivni zahtjevi pravednosti iziskuju da se učini sve što je moguće da se toj osobi nanesena šteta nadoknadi. Ne poštujući razmjernost (proporcionalnost) iz ove točke gledišta, to znači ne zadovoljiti zahtjevima obične ljudske pravednosti. Božje nas oproštenje ne oslobađa toga! To je put obraćenja. Koja i kakva nadoknada štete? To će moći odrediti samo ispovjednik. On će moći odrediti zadovoljštinu koja se također zove ‘pokora’. A pokora koju pokorniku nameće ispovjednik nakon optužbe za grijehe, neka odgovara težini i naravi počinjenih grijeha (KKC 1460) te treba voditi računa o osobnom stanju pokornika i tražiti njegovo duhovno dobro (KKC, br. 1459-1460). Pokora (ili zadovoljština) može biti molitva, milodar, djela milosrđa, usluga bližnjemu, svojevoljna odricanja, žrtve… (isti izvor), kojima se jasno osvjetljuje da grijeh i njegovo otpuštanje ima i društveni značaj. Takve nam pokore pomažu da se suobličimo Kristu koji je bio pomirnica za naše grijehe jednom zauvijek (isto). Ta pokora sigurno nije cijena koju se plati za odrješenje od grijeha i primljeno otpuštenje: nijedna ljudska cijena nije ekvivalentna plodu predragocjene Krvi Kristove. Ta djela pokore ili zadovoljštine, vođena ljubavlju, prije su znak osobnog angažmana koji vjernik prihvaća pred Bogom, u Sakramentu – u započinjanju nove egzistencije (umiranje ‘starog čovjeka’ i rađanje ‘novog čovjeka’, po Kristu; zato se ona ne svode samo na obvezu recitiranja nekoliko molitava, već i na djela ljubavi, milosrđa, pravednosti, reparacije…). Ukratko: pokora nije prvenstveno kazna. Ona je prije svega dobrovoljno i iskreno prihvaćeno sredstvo da se mogne izraziti žaljenje zbog svojih grijeha, nastojanje da se oni poprave i sredstvo za promjenu života.
– Nitko ne može osim Boga očistiti Vašu i svaku savjest od počinjena grijeha. Unutarnji mir i slobodu, koju možete zadobiti ako nađete samu sebe, možete, dakle, zadobiti ako pokušate oprostiti sebi zbog toga što ste se zaposlili ‘preko veze’ i onome koji su donijeli svoju odluku o zaposlenju pretežito na osnovu te ‘veze’, te ako pokušate, u razgovoru s ispovjednikom, naći pravi način nadoknade učinjene štete onome koji je tim nedjelom oštećen. Crkva, zasigurno, ima povjerenja u Vas, znajući da u Vama ima dovoljno osjećaja pravednosti, da u susretu s milosrdnim Kristom i pod Njegovim otkupiteljskim utjecajem, ponovno uspostavite u sebi prvotnu sliku Stvoritelja i pokušate popraviti narušenu pravednost – ako je ona narušena – te prigrliti otajstvo borbe sa sobom i svijetom, u novom zalaganju oko spasenja, savršenosti, svetosti i punog duhovnog zdravlja. Nemojte samo pred sobom pokušati opravdavati svaku pokvarenost, izokrenutu ljestvicu vrijednosti i korupciju društva (“jednostavno, tako stvari stoje u našoj državi, nažalost”), jer prorok Izaija (Iz 5,20.23) navodi: Jao onima koji zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom, koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu… Onima koji za mito brane krivca, a pravedniku uskraćuju pravdu. Radije se sjetite susreta Zakeja s osobom Isusa Krista. Govoreći o djelima od kojih se sastoji pokora, Ivan Pavao II u svom govoru o Sakramentu Pokore (Ivan Pavao II, ‘Sakrament pokore’, KS, Zagreb, 1997., str. 68) navodi: Prikladan odgovor u odnosu na grijehe protiv pravednosti, koji danas toliko truju međuljudske odnose i zagađuju društvo, mogla bi biti, pretpostavljajući dužno vraćanje onoga što je nepravedno prisvojeno, širina ljubavi na način da se nadiđe mjera učinjene štete bližnjemu, po Zakejevu primjeru koji je Isusu rekao: “Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko” (Lk 19,8). Zadovoljština koju Zakej čini za svoje grijehe i dugove nije pokušaj da ‘zaradi’ oprost, već logičan nastavak činjenice da je primio oprost. I presretan je zbog toga. A Isus ga nije grdio govoreći: “Moje milosrđe ti je dovoljno. Ne moraš to učiniti’ – nego mu na to reče: Danas je došlo spasenje ovoj kući… (Lk 19,9).