Sakramenti

KRŠTENJE DJETETA – ŠTO ČINITI?

s1Roditelji, dobili ste dijete, najveći dar Vašoj obitelji. Dobili ste osmijeh Neba. ČESTITAMO!
Dok god Gospodin Bog dariva naše obitelji djecom, znak je da On još uvijek vjeruje u čovjeka, da još nije izgubio radost nad životom.
I sada od Crkve Božje želite tražiti da se Vaše dijete krsti. Predivno! Crkva se s Vama raduje!

Krstimo se da bismo kršćanski živjeli a ne – da ne bismo kršćanski živjeli!

RODITELJI su ‘prvi odgojitelji u vjeri’ (Ivan Pavao II). Oni se pred Bogom obvezuju da će ‘svoje dijete odgajati u vjeri, kako bi (dijete) držalo Božje zapovijedi i ljubilo Boga i svoga bližnjega, kao što nas je Krist učio’, a KRSNI KUMOVI su pred Crkvom jamstvo da će dijete biti kršćanski odgojeno. Kumstvo NIJE PRIJATELJSKI ČIN, već je SLUŽBA U IME CRKVE. Radi toga Crkva, koju, pretpostavljam, poštujemo ako u njoj i od nje tražimo Krštenje, za kumove traži određene uvjete. Prije nego što nekoga odaberu za kuma ili kumu, roditelji bi trebali provjeriti da li osoba-kandidat za kumstvo ispunjava potrebne uvjete koje traži crkveni Zakon, kako ne bi došlo do iznenađenja. I Vas i svećenika jednako obvezuju crkveni propisi.

Što RODITELJI trebaju učiniti za krštenje djeteta?

  • najaviti se župniku najmanje dva tjedna prije planiranog dana Krštenja i izraziti želju da njihovo dijete primi Sakrament Krštenja (u razgovoru između župnika i roditelja vidjet će se da li postoje uvjeti za Krštenje)
  • ispuniti ‘Molbu roditelja za Krštenje djeteta’ (dobije se u Župnom uredu)
  • (s kumovima) prisustvovati pouci prije Krštenja; dan i sat pouke dogovorit će se sa svećenikom kada se prijave (u pravilu: u tjednu Krštenja ili ranije)
  • donijeti Izvod iz matice rođenih ili Rodni list za dijete (presliku)
  • ponijeti na Krštenje krsnu svijeću i krsnu haljinicu (sve se to može nabaviti u ‘Verbumu’ kod Kosog tornja, Ul. Janeza Trdine u Rijeci, ili drugdje).
  • donijeti ‘Posvjedočenje’ za kuma (iz njegove župe Krštenja) ako kum nije kršten u našoj Župi.

Krštenje se redovno obavlja u župi Vašeg boravka, no ako iz nekog razloga imate želju krstiti dijete u drugoj župi, javite se vlastitom župniku te mu iznesite razlog zašto želite krstiti dijete u drugoj župi kako bi Vam dao pismenu dozvolu za Krštenje izvan vlastite župe. Isto tako, ukoliko obitelj ne stanuje u župi Vrbovsko, a želi svoje dijete krstiti u našoj župi, mora donijeti pismenu suglasnost vlastitoga župnika.

Jednako tako, redovno se, prema Obredniku, Krštenje obavlja onda kada je vjernička, župna zajednica okupljena na slavlju Euharistije (dakle nedjeljom). Iako je Krštenje u pravilu dopušteno obavljati svakog dana, Crkva to ipak ne preporučuje (osim u opravdanom slučaju).
Na Krštenje je potrebno doći 10-ak minuta ranije.

Lijepo molimo, neka svi prisutni budu pristojno odjeveni kako dolikuje ovom svetom činu i svetom mjestu (majko, kumo – ne otvoreni dekolte, što se često događa, ili, mini haljina, jer je vjernicima u crkvi, a i krstitelju, to neugodno i sablažnjivo!).

Roditelji koji nemaju zaprjeke, kao i kumovi, pozvani su na Sakrament Pomirenja (Sv. Ispovijedi) uoči Krštenja svoga djeteta.

Krštenje se ne ‘naplaćuje’ (nema nikakve ‘takse’), jer se primljena Božja ljubav i spasenje ne mogu platiti. Ne može to nitko… Ako pak roditelji ili kumovi žele pri tom dati neki dar, to nikako nije za Krštenje, nego za crkvu…

DODATAK o krsnim kumovima:

Krsni kum (kuma) djeteta mora ispunjavati uvjete koje predviđa ‘Zakonik kanonskog prava’ (kanon 874 & 1) tj.:

  • Da je prikladan i da ima nakanu vršiti tu službu
  • Da je navršio šesnaestu godinu života (osim ako nije drugačije određeno)
  • Da je katolik, a to znači: da je kršten, pričešćen i potvrđen, a ako živi u braku, da je crkveno vjenčan, te da provodi život u skladu s vjerom i preuzetom službom
  • Da nije udaren nikakvom zakonito izrečenom ili proglašenom kanonskom kaznom
  • Da nije otac ili majka krštenika.

Pod kojim uvjetima pravoslavni vjernici mogu kumovati u Katoličkoj crkvi?

Krštenoj osobi ‘koja pripada nekatoličkoj crkvenoj zajednici’ može se dopustiti da, ‘zajedno s katoličkim kumom’, bude ipak svjedok Krštenja. Isto može učiniti katolik za osobu koja se krsti u drugoj crkvenoj zajednici (usp. ZKP, 874 § 2).

Ipak, kako piše ‘Glas koncila’, treba naglasiti da se ta zabrana ne odnosi na nekatolike istočnih Crkava (pravoslavne). Precizirano je da izraz ‘communitas ecclesialis’ ne isključuje istočne Crkve koje nisu u punom zajedništvu s Katoličkom Crkvom (Acta Commissionis, Communicationes 5, 1983, str. 182). Direktorij za primjenu načela i normi o ekumenizmu iz 1993., koji vrijedi za cijelu Katoličku crkvu, jasan je: on izričito dopušta da nekatolici istočnih Crkava (pravoslavni) mogu biti pravi kumovi, a ne samo jednostavno svjedoci. Doslovno piše: Zbog tijesnog zajedništva koje postoji između Katoličke crkve i istočnih pravoslavnih Crkava, slobodno je, iz opravdanih razloga, dopustiti da istočni vjernik zajedno s katoličkim kumom (ili katoličkom kumom) kumuje pri Krštenju katoličkog djeteta ili odrasle osobe, pod uvjetom da je dovoljno osiguran katolički odgoj krštenika i da je taj kum prikladna osoba. Katoliku, ako je na to pozvan, nije zabranjeno kumovati na Krštenju koje se vrši u istočnoj pravoslavnoj Crkvi. U tom slučaju, skrb za kršćanski odgoj spada u prvom redu na kuma (ili kumu) koji je član Crkve u kojoj je dijete kršteno (br. 98). To isto određuje i ZKIC (Zakonik kanona istočnih Crkava) u kan. 685 § 3. Jasno je da kum ili kuma pripadnik nekatoličke istočne Crkve (pravoslavni) treba imati druge spomenute uvjete za kumovanje. Članovi drugih Crkava ili crkvenih zajednica (npr. protestanti) mogu biti samo svjedoci.

Tko ne može biti kum?

Da budu kumovi, isključeni su katolici tzv. ‘javni grješnici’, oni koji tvrdokorno ustraju u očito teškom grijehu. Tako npr. ne mogu biti kumovi oni koji su sklopili samo građansku ženidbu ili oni koji su se rastali pa ponovno građanski vjenčali ili žive zajedno ili oni koji javno ili općepoznato pripadaju ili šire materijalističke i bezbožničke ideologije, koji su tražili ispis iz matice krštenih, koji se javno odriču katoličke vjere ili pripadnosti Katoličkoj crkvi…

Zakonik traži za kuma ‘da nije udaren nikakvom zakonito izrečenom ili proglašenom kanonskom kaznom. Ne predstavlja smetnju kanonska kazna koja je unaprijed izrečena (‘latae sententiae’), tj. u koju je prekršitelj upao samim izvršenjem kažnjivog djela (kao u slučaju npr. namjernog pobačaja) ako kazna nije izrečena ili proglašena od mjerodavne vlasti.

Ne mogu preuzeti službu kuma ‘otac ili majka krštenika’ (usp. Rimski pontifikal: Red potvrde br. 5, i odgovor Kongregacije za bogoštovlje i stegu Sakramenata u Notitiae, 1984, str. 86). Uostalom, kum je pridružen odgojnoj zadaći roditelja, njegova služba je dragocjena, pogotovo ako roditelji umru ili zanemare kršćanske obveze prema svom djetetu.

Prikladnost kumova prosuđuje se ne samo na temelju kanonskih uvjeta, koje je lako provjeriti, nego i na stvarnoj sposobnosti i volji za suradnjom na odgoju i kršćanskom rastu krštenika.
Onaj tko je primio svete redove – zbog već preuzetih obveza, nije zabranjeno ali bolje bi bilo, ako je moguće, da ne kumuje osoba koja će teško moći ispuniti i delikatnu zadaću koja se od nje traži.

Dakle, krštenik, ako je moguće, treba imati jednoga kuma ili jednu kumu ili kuma i kumu koji imaju uvjete od Crkve propisane da bi mogli pomagati odraslome u pristupu u kršćanstvo a dijete zajedno s roditeljima predstaviti za krštenje; kumovi trebaju nastojati da krštenik provodi kršćanski život i da izvršava kršćanske obveze.

POSVJEDOČENJE O PRIKLADNOSTI ZA KUMSTVO DAJE, iz praktičnih razloga, ŽUPNIK ŽUPE kumova KRŠTENJA.

NEKA PRAKTIČNA PITANJA ZA RODITELJE KOJI SU U IREGULARNOSTI

  • Izvanbračna ili samo civilno zakonita djeca načelno se i redovito mogu i smiju krstiti.

Ali, ako su roditelji samo u civilnom braku, mogu se crkveno vjenčati a neće, time pokazuju stanovit prijezir ili omalovažavanje crkvenih zakona. Ako im je do toga da im se dijete krsti, zašto se ne bi i sami vjenčali?
Pitanje je, žele li roditelji doista da im dijete Krštenjem postane član Rimokatoličke crkve i da ga oni odgajaju u duhu te vjere, ili samo žele izvršiti formalnost, folklornu ili koju drugu. Ako sami omalovažavaju crkvene zakone, odakle crkvenoj vlasti garancija da će se dijete kršćanski odgajati?

U našoj župnoj praksi često se u ovakvim slučajevima postupa ovako: jer dijete, kao zasebno ljudsko biće, ne bi trebalo snositi posljedice postupaka svojih roditelja, Crkva roditeljima daje do znanja da se ne slaže s načinom njihova života i da ga ne odobrava, ali da će dijete krstiti.

Pri Krštenju (kao i pri crkvenom stupanju u brak i pri sprovodu), župnik ili biskup prosuđuju okolnosti, a trebala bi biti važna i procjena koliko je taj čin nadahnut vjerom, a koliko samo nacionalno-folklorni postupak uklapanja u zajednicu, te se u potonjem slučaju Krštenje može odbiti. Roditelji se, naime, pri Krštenju obvezuju da će dijete odgajati u vjeri, a kumovi su poput jamaca. Potrebna je, dakle, moralna sigurnost da će djetetu biti dostupan odgoj u vjeri. Ima ljudi koji Krštenje ne promatraju u prvom redu kao sakramentalni misterijski događaj preobrazbe u Duhu Svetom, nego kao uključenje u nacionalno-katoličku tradiciju. No to je folklorni vanjski čin koji nije utemeljen u pravoj vjeri (prema nekim novinskim podacima, 40% hrvatskih ateista želi krstiti djecu). Pripadnost Crkvi nije nova ‘partijska knjižica’, znak dobrog hrvatstva.

  • Prema bračnim parovima koji su vjenčani samo civilno, a ne mogu se crkveno vjenčati, jer su vezani prijašnjim crkvenim brakom, odlučujuće je, žele li dijete roditelji iskreno kršćanski odgajati.
  • Ako je jedan roditelj kršten, a drugi nije, može se kršteni roditelj pripraviti da primi crkveno vjenčanje. Ako drugog bračnog druga treba krstiti, i to je moguće, a ako ne želi, ili nije vjernik/ca, dijete može dobiti Sakramenat. U tom slučaju, ona nekrštena strana treba biti spremna prihvatiti da krštena strana kršćanski odgaja dijete.

Katolički roditelji koji ne žele krstiti dijete, već njemu ostavljaju mogućnost samostalnog izbora i vjerskog opredjeljenja kad ono odraste – griješe, jer se odriču svog nezamjenjivog roditeljskog prava i dužnosti odgoja u vjeri svog djeteta i odgovornosti za taj odgoj. To je isto kao kad roditelji dijete ne bi htjeli učiti materinjem jeziku s obrazloženjem: ono treba kasnije samo odlučiti kojim će materinjim jezikom govoriti. To je isto, kao da mu se ne bi pružilo nikakvu hranu za tijelo s obrazloženjem: ‘Da, ono treba kasnije samo odlučiti što će jesti i piti!’ Naša je odgovornost pred Gospodinom Bogom dati duši djeteta pravu hranu (dr Gloria Polo).

PRVA SVETA PRIČEST, ŠTO JE POTREBNO?

s2Što RODITELJI trebaju učiniti za Prvu Pričest svog djeteta?

  • Roditelji svakog djeteta, na početku vjeronaučne i školske godine, ispune prijavnicu za vjeronauk za Prvu Pričest. Tu prijavnicu, ispunjenu, roditelji ili djeca predaju vjeroučitelju/ici najkasnije do konca listopada tekuće godine.
  • Ako živi izvan naše Župe, tada dijete mora donijeti dozvolu svojega župnika za pohađanje priprave i primanje Prve Pričesti u našoj Župi.
  • Ako su djeca krštena izvan naše Župe, tada o činjenici Krštenja donose potvrdu iz župe svoga Krštenja, najkasnije do konca prvog polugodišta školske godine (može i kopija iz službeno ovjerene Obiteljske knjižice ili s ovjerene i čitke Uspomene od Krštenja).

Što DJECA – kandidati za Sakramente prve Sv. Ispovijedi i Prve Sv. Pričesti – trebaju učiniti?

    • dužna su redovito pohađati župni vjeronauk u određeno vrijeme (taj vjeronauk je komplementaran sa školskim te školski vjeronauk, koji nije dostatan za ovu pripravu, ne isključuje župni)
    • redovito dolaziti na nedjeljna euharistijska slavlja.

Roditelji, pak, ne bi trebali slati djecu samu u crkvu nego ih voditi, i ne bi trebali čekati dijete u kafiću ili u autu dok je dijete na Sv. Misi – trebali bi svi zajedno sudjelovati na nedjeljnom euharistijskom slavlju cijele župne zajednice.
U našoj Župi – sva su djeca, i djevojčice i dječaci, jednako obučena na dan Prve Sv. Pričesti. Župa im posuđuje prvopričesničke haljinice, koje je potrebno nakon primljenog Sakramenta Župi vratiti.

Takse za Prvu Pričest nema. No, postoji običaj da roditelji na taj dan preko Župe svojoj djeci poklone Dječji molitvenik i Uspomene te sudjeluju u kićenju crkve, kako bi ovaj svečani sakramentalni čin ostao u najljepšoj uspomeni njihovoj djeci.

ŠTO JE POTREBNO ZA PRIMANJE SAKRAMENTA SVETE POTVRDE?

s3Koje uvjete treba ispunjavati KANDIDAT za Krizmu (Potvrdu)?

  • Mora biti kršten u Katoličkoj crkvi te da iz nje nije istupio i da je pristupio Prvoj Svetoj Pričesti.
  • Da je redovito pohađao školski vjeronauk od 1. razreda osnovne škole.
  • Da je vjeroučenik 8. razreda osnovne škole koji stanuje na području naše Župe (ili odrasliji).

Od kandidata se traži:

  • da redovito pohađa župni i školski vjeronauk u 8. razredu
  • ozbiljnost u ponašanju i svjedočenju svoje vjere
  • redovito pohađanje nedjeljne Euharistije i primanje Sakramenata.

DOKUMENTI koji su potrebni:

  • Roditelji svakog od kandidata, na početku vjeronaučne godine, na roditeljskom sastanku, dobivaju prijavnicu za vjeronauk za Krizmu. Tu prijavnicu, ispunjenu i potpisanu od roditelja i kandidata, kandidat predaje u Župni ured najkasnije do konca listopada tekuće godine.
  • Ako kandidat živi izvan naše Župe, tada mora donijeti dozvolu svojega župnika za pohađanje priprave i primanje Sv. Potvrde u ovoj Župi.
  • Ako je kandidat kršten izvan naše Župe, tada o toj činjenici donosi potvrdu iz Župe u kojoj je kršten. Isto vrijedi i ako je primio Prvu Sv. Pričest izvan naše Župe.
  • Potvrda kojom se dokazuje sposobnost kumova za kumovanje na Krizmi: potvrdu treba predati u župni ured najkasnije do početka drugog polugodišta školsko-vjeronaučne godine (Pozor: lakše je danas naći jamca za kredit u banci nego li jamca za Krizmu /koji ispunjava sve uvjete!).

Koje uvjete treba ispunjavati POTVRĐENIK (krizmanik) neposredno prije samog obreda Krizme?

  • Mora biti u milosti posvetnoj (bez teškog grijeha, dakle, ispovjeđen).
  • Treba imati određeno znanje o vjeri i Crkvi.
  • Treba imati kuma ili kumu.

Od DOKUMENATA prije samog obreda Potvrde, potvrđenik od župnika primi tzv. “Pristupnicu za Sakrament Potvrde”, na kojoj se nalaze osobni podaci o potvrđeniku, mjesto i datum njegova krštenja, ime i prezime krizmenog kuma, ime i prezime djelitelja Potvrde, datum i mjesto Potvrde. Tu Pristupnicu krizmanik predaje neposredno prije samog čina Krizme krizmatelju, čime dokazuje da ga je ovlaštena osoba (župnik) preporučila kao spremnog i sposobnog primiti odgovornost svjedočenja vjere. Na temelju te Pristupnice, Krizma se upisuje i u Maticu krizmanih i Maticu krštenih.

 

O uvjetima koje mora ispunjavati KUM(A), Zakonik Kanonskog prava bilježi:

Kan. 893, 874. – § 1. Da bi netko mogao preuzeti službu kuma potrebno je:

  • 1. da ga odredi sam krizmanik ili njegovi roditelji ili onaj tko ih zamjenjuje ili, ako tih nema, župnik ili krstitelj i da je prikladan te da ima nakanu vršiti tu službu
  • 2. da je navršio šesnaestu godinu osim ako nije drugačije određeno, tj. ako dijecezanski biskup odredi drugu dob ili ako župnik ili krstitelj smatraju da zbog opravdanog razloga treba da se dopusti iznimka
  • 3. da je katolik, potvrđen i već pričešćen i da provodi život u skladu s vjerom i preuzetom službom
  • 4. da nije udaren nikakvom zakonom izrečenom ili proglašenom kanonskom kaznom
  • 5. da nije otac ili majka potvrđenika
  • 6. krštenoj osobi koja pripada nekatoličkoj crkvenoj zajednici dopušta se da bude samo svjedok potvrde, i to jedino zajedno s katoličkim kumom.

Tko, dakle, može a tko ne može, tko smije a tko ne smije biti krizmani kum ili kuma (ZKP 874, 892 i 893)
U kanonu 892, ZKP potiče da potvrđenik, “ako je moguće, ima kuma”. Kumova je dužnost “brinuti da se potvrđeni ponaša kao pravi Kristov svjedok i da vjerno vrši obveze povezane s tim Sakramentom” (usp. ZKP, kann. 872, 873, 892 i ZKIC, kan. 684). Kum, dakle, mora biti uporište, pokazatelj puta, na neki način smjerokaz.

Kanon 874 točno određuje uvjete koje mora ispuniti svaka osoba koja želi biti kum na Krizmi u Katoličkoj crkvi (vidi gore).

Za službu kuma na Potvrdi vrijede isti spomenuti uvjeti kao i za kuma na Krštenju. Za kuma se traži da je ‘katolik, potvrđen i već pričešćen i da provodi život u skladu s vjerom i preuzetom službom’. Da budu kumovi, isključeni su katolici tzv. ‘javni grješnici’, oni koji tvrdokorno ustraju u očito teškom grijehu. Tako npr. ne mogu biti kumovi oni koji su sklopili samo građansku ženidbu ili oni koji su se rastali pa ponovno građanski vjenčali ili žive zajedno ili oni koji javno ili općepoznato pripadaju ili šire materijalističke i bezbožničke ideologije, koji su tražili ispis iz matice krštenih, koji se javno odriču katoličke vjere ili pripadnosti Katoličkoj crkvi… Zakonik traži za kuma ‘da nije udaren nikakvom zakonito izrečenom ili proglašenom kanonskom kaznom. Ne predstavlja smetnju kanonska kazna koja je unaprijed izrečena (‘latae sententiae’), tj. u koju je prekršitelj upao samim izvršenjem kažnjivog djela (kao u slučaju npr. namjernog pobačaja) ako kazna nije izrečena ili proglašena od mjerodavne vlasti. Konačno, kumovi na Krizmi ne mogu biti otac i majka.

Krštenoj osobi ‘koja pripada nekatoličkoj crkvenoj zajednici’ (npr. protestant) može se dopustiti da, ‘zajedno s katoličkim kumom’, bude svjedok Krizme (usp. ZKP, 874 § 2). Ipak, zabrana kumovanja ne odnosi se na nekatolike istočnih Crkava, pravoslavne (v. Acta Commissionis, Communicationes 5, 1983, str. 182; Direktorij za primjenu načela i normi o ekumenizmu iz 1993. izričito dopušta da nekatolici istočnih Crkava /pravoslavni/ mogu biti pravi kumovi, a ne samo jednostavno svjedoci /br. 98; usp. ZKIC kan. 685 § 3/. Jasno je da kum ili kuma pripadnik nekatoličke istočne Crkve /pravoslavac/ treba imati druge spomenute uvjete za kumovanje).

Ne samo da za kumstvo na Krizmi vrijede isti uvjeti kao na Krštenju, nego, štoviše, preporučuje se da bude isti kum koji je tu službu već preuzeo na Krštenju (usp. kan. 893 §§ 1-2); tomu je razlog prikladnost jer je Potvrda usko povezana s Krstom koji obogaćuje i usavršava. No može se, ipak, uzeti i druga osoba koja ispunjava uvjete za kumovanje; u nekim slučajevima bolje je izabrati drugoga kuma (npr. ako krsni kum ne vrši službu na koju se obvezao ili ako krizmanik izgubi povjerenje u krsnoga kuma), a u nekim to treba učiniti (npr. ako je krsni kum pokojni ili ako je odbacio katoličku vjeru ili ako živi sablažnjivim životom). U tom slučaju krizmanik može i sam izabrati kuma.

Može li kumovati osoba koja je upisala etiku kao predmet umjesto vjeronauka u srednjoj školi?

Ne. Jer takva osoba jednostavno ne udovoljava svim uvjetima koji se traže za kumovanje na Krizmi te zato nije prikladna za kumstvo na Krizmi. Njezino svjedočanstvo – koje je odabrala – u proturječju je s onim što Crkva traži od kumova. Kako se odabirom etike kao predmeta – umjesto vjeronauka – može govoriti o tome da kumstvo samo po sebi dokazuje i stav vjere? Kako bi takva osoba svome kumčetu mogla dosljedno pokazati svoj ‘stav vjere’? Jer, upravo kum je onaj koji podupire kumče, koji mu je na raspolaganju kada ga zatreba, i zato mora biti  svjedok vjere. Crkva time ‘ne trenira strogoću’, već želi reći da takve osobe moraju snositi same odgovornost za svoje postupke i za donesenu odluku. Kum, naime, mora biti praktični vjernik, a ne tek ‘vjernik na papiru’. A ovdje je prije svega riječ o uvjetima koji su potrebni za kumstvo na Krizmi, o prikladnosti, te o dosljednosti i uopće o mogućnosti svjedočenja.

Što je potrebno za Vjenčanje

s4Odlučili ste se za crkveno vjenčanje. Čestitamo!
U svezi toga, potrebno je na vrijeme poduzeti određene korake.
Evo nekoliko praktičnih savjeta i preporuka.

Prije svega, javite se nadležnom župnom uredu po mjestu stanovanja (bilo župniku zaručnice, bilo zaručnika) i dogovorite termin za razgovor o crkvenom vjenčanju (barem 3 – 4 mjeseca prije planiranog vjenčanja).

U susretu sa župnikom dogovorit ćete se o datumu vjenčanja.

Od DOKUMENATA, župniku je potrebno donijeti:

1 . KRSNI LIST koji ne smije biti stariji od 6 mjeseci (za rimokatoličku stranu iz župe Krštenja, a za pravoslavnu iz pravoslavne parohije gdje je krštena);
2. OTPUSNICU ili DOZVOLU ako niti jedno ne stanuje na području župe Vrbovsko;
3. Ako je jedna strana nekrštena ili pak krštena kao punoljetna, onda treba donijeti IZVADAK IZ MATIČNE KNJIGE ROĐENIH (ne stariji od 3 mjeseca);
4. POTVRDU O ISPUNJAVANJU PRETPOSTAKI ZA SKLAPANJE BRAKA U VJERSKOM OBLIKU (dvije tzv. ‘zelene potvrde’). POTVRDU će Vam izdati nadležni Matični ured u Vrbovskom;
5. POTVRDU o završenom predbračnom tečaju za brak.

Za zaručnike koji se odluče vjenčati u crkvi, obavezna je prijava u nadležnom Matičnom uredu (za našu župu nadležan je Matični ured u Vrbovskom).

Matični ured Vrbovsko
Stranke prima ponedjeljkom, srijedom i petkom od 8.30 do 11 te utorkom i četvrtkom od 12 do 14,30 sati
Adresa: Vrbovsko, Dobra 4

Tel.: 051/354-623
Fax. 051/354-621

Matičaru je potrebno donijeti:

1. Izvadak (ne ‘Rodni list’!) iz matične knjige rođenih (ne smije biti stariji od tri mjeseca)
2. Osobne iskaznice i domovnice (original i preslika)
3. Adrese obaju kumova (najbolje: preslike osobnih iskaznica ili putovnica)
4. Taksenu pristojbu.

Matičar zatim izdaje Potvrdu o ispunjavanju pretpostavki za sklapanje braka u crkvenom obliku koju treba odnijeti župniku.

Kako kod matičara tako i kod župnika, trebaju doći oboje zaručnika zajedno.

Matičaru je potrebno donijeti:

1. Izvadak (ne ‘Rodni list’!) iz matične knjige rođenih (ne smije biti stariji od tri mjeseca)
2. Osobne iskaznice i domovnice (original i preslika)
3. Adrese obaju kumova (najbolje: preslike osobnih iskaznica ili putovnica)
4. Taksenu pristojbu.

Matičar zatim izdaje Potvrdu o ispunjavanju pretpostavki za sklapanje braka u crkvenom obliku koju treba odnijeti župniku.

Kako kod matičara tako i kod župnika, trebaju doći oboje zaručnika zajedno.

SVE GORE NAVEDENE DOKUMENTE ZA VJENČANJE TREBA DONIJETI NAJKASNIJE MJESEC DANA PRIJE VJENČANJA.

Prednost vjenčanja u našoj Župi: u našoj se Župi mladencima na kraju vjenčanja uruči ovjerena Obiteljska knjižica, koja je u mnogo slučajeva važeći crkveni dokument, koji objedinjuje sve podatke mladenaca, kako osobne tako i o primljenim Sakramentima, ali isto tako za njihovu buduću djecu, te u slučaju potrebe, ova knjižica ima mnoge praktične prednosti: ako nestanu matice (kao u slučaju rata, naprimjer), ta knjižica je dokaz o primljenim Sakramentima, a u slučaju kumstva mladenci kasnije neće morati ići u daleku župu Krštenja, ili eventualno od župe do župe, da bi ishodili potvrdnicu za kumovanje na Krštenju ili Potvrdi (dovoljno je pokazati ili priložiti kopiju iz Obiteljske knjižice). To vrijedi, dakako, za našu Župu.

NEKA PRAKTIČNA PITANJA U SVEZI VJENČANJA

Tko može kumovati na vjenčanju?
Svjedoci – vjenčani kumovi – imaju ulogu da pred crkvenom i društvenom zajednicom mogu potvrditi činjenicu sklapanja određene ženidbe, pa moraju imati samo one kvalitete koje se i inače traže za bilo kojeg svjedoka i svjedočenje. To znači da je dovoljno da su napunili 14 godina (što traži kan. 1550 paragraf 1 ZKP-a), da su sposobni vidjeti i čuti – zapravo zapaziti – što se pred njima događa i da su u stanju shvatiti kako se radi o sklapanju ženidbe između određenog muškarca i određene žene.
Kumovati na vjenčanju, dakle, može svatko. Ne treba za to nikakva potvrda.

– Ipak – kako upozorava crkveni pravnik i profesor na KBF-u Zagrebu dr. Matija Berljak – uobičajeni naziv “kum” za vjenčanje nije ispravan. Riječ je zapravo o svjedoku/svjedocima vjenčanja, pa je ispravno i u svakodnevnoj uporabi govoriti o ‘svjedocima’, a ne kumovima na vjenčanju. Dr. Berljak piše: “Premda svjedoci na vjenčanju mogu biti svi – i vjernici odijeljenih Crkava i crkvenih zajednica i nekršćani – koji mogu posvjedočiti da je određena ženidba sklopljena, ipak je uputno, priliči, savjetuje pastoralna mudrost da to budu katolici koji žive u skladu sa svojom vjerom. Naime, svjedoci trebaju svjedočiti o jednoj svetoj ustanovi, štoviše o Sakramentu koji je povezan s teškim obvezama; uz to oni su na vjenčanju uz one koji sklapaju ženidbeni savez, njih će pratiti u životu, s njima će prijateljevati pa nije svejedno da li su svjedoci svojim ponašanjem, indiferentizmom ili neprijateljskim stavom prema vjeri, možda na sablazan, na davanje lošeg primjera ili se ponekad događa da svjedoci-rastavljeni ne daju dobar primjer, čak ismijavaju ciljeve ženidbe, bitna svojstva, tj. nerazrješivost i jednost ženidbe (to je nešto što se mora obećati da bi se mogli svečano u crkvi vjenčati, a kasnije…)”.
Stoga, dr. Berljak ističe da se “preporučuje da svjedoci na vjenčanju budu, kad god je to moguće, dobri vjernici jer oni ulaze po našim krajevnim običajima u najbliži krug nove obitelji te je kao takvi trebaju podupirati u vjernosti i u vjerskom životu” (usp.: Smije li se pravoslavac pričestiti u Katoličkoj Crkvi, ‘Naši razgovori’, Glas Koncila 38 (1943), 18. 9. 2011.; www.glas-koncila.hr)

Mora li se ispovjediti prije vjenčanja?
Prije vjenčanja treba se ispovjediti (katolička strana kod katoličkog svećenika, pravoslavna kod pravoslavnog).
Sakrament braka je uvijek bio valjan i bez prethodne Ispovijedi i Pričesti, ali tko bi ga primio u smrtnome grijehu, opteretio bi se i svetogrđem. Svećenik je dužan upozoriti i savjetovati zaručnike da prije vjenčanja pristupe Sakramentu Ispovijedi (pogotovo ako se žele pričestiti), ali ih ne smije prisiljavati niti uvjetovati.

Tko se može crkveno vjenčati?
Načelno, svatko tko je kršten. Jedan od zaručnika mora biti katolik. U suprotnom, obred crkvenog (katoličkog) vjenčanja nema smisla.

Je li moguće vjenčanje ako jedno od zaručnika ne pripada nijednoj konfesiji?
Da, s napomenom da se u tom slučaju radi o ‘zaprjeci razlike vjere’ koja se može regulirati dispenzom (dozvolom) nadležne crkvene vlasti, tj. nadležnog dijecezanskog biskupa. Pritom katolička strana obećaje da će ostati u svojoj vjeri i brinuti se o Krštenju i kršćanskom odgoju djece, a nekatolička strana se obvezuje da je s time suglasna, tj. da to neće sprječavati.

Moramo li biti krizmani da bismo se mogli vjenčati?
Ukoliko niste krizmani, svećenik će Vas uputiti u značenje i vrijednost Sakramenta Sv. Potvrde i potaknuti vas da ga kao odrasli primite. No, bez obzira na činjenicu da (možda) niste krizmani, možete se vjenčati (ukoliko nema nikakvih drugih zaprjeka ili smetnji). Dakle, ako netko nije krizman, to nije zaprjeka za crkveno vjenčanje.

Kada treba doći na vjenčanje?
Dobro je da mladenci i gosti budu pred crkvom 10 minuta prije zakazanog termina, gosti 5 minuta prije početka obreda već u crkvenim klupama (neka to kum organizira!), kako bi sakramentalno slavlje moglo početi na vrijeme.

Kako se mladenka treba odjenuti za vjenčanje?
Zbog dostojanstva crkvenog vjenčanja i svetosti prostora u kojem se ono odvija, pretpostavlja se dolično ponašanje svih prisutnih. Ni općoj kulturi, a kamoli svetosti Božjeg doma, ne dolikuje ulaziti u crkvu dobrano razgolićen (osobito ljeti; vrijedi jednako za mladenku kao i goste – jer ako traže crkveno vjenčanje, to znači da prihvaćaju pravila ponašanja u tom prostoru). Svećeniku je vrlo neugodno ako ga se u vršenju svetih obreda (još gore ako takvi traže i Sv. Misu i Pričest!) prisiljava ‘gledati’ sablažnjivu razgolićenost mladenke ili kume (ako drugačije nije moguće, u crkvi bi trebale staviti makar veo).

KRŠĆANSKO RAZMIŠLJANJE O NEKIM OBIČAJIMA KOD VJENČANJA

(usp.: vlč. B. Motočić, www.katolici.org/kolumne)

Uz vjenčanje je vezano mnogo običaja koji dijelom potječu iz naše narodne tradicije, a dijelom iz civilizacije i kulture u kojoj (ne)živimo. Osim tradicionalnih običaja, kod nas su ušli i novi običaji, koji se često nekritički uzimaju a da se nitko ne pita o njihovu značenju. Navedimo neke ‘moderne’ običaje vezane uz Ženidbu i razlog specifičnog stava Crkve prema njima.

Dovođenje mladenke pred oltar i ‘predaja’ mladoženji

Običaj da otac dovodi mladenku pred oltar je iz američkih filmova, a potječe iz feudalnog američkog i engleskog kolonijalnog razdoblja kad je otac bio gospodar svoje kćeri i dovodio je drugom Gospodaru… Predaja mladenke znači da otac ili neki drugi muškarac ( brat, rođak…) garantira za čast i netaknutost djevojke koja se udaje. Ovaj se čin može promatrati i kao radnja u kojoj se djevojka dovodi mladiću, pa je on u središtu pozornosti, jer on nešto ‘dobiva’; ili kao radnja u kojoj se mladenka predstavlja u svemu svom sjaju i ljepoti okupljenoj zajednici te ona dospijeva u središte pozornosti osobito svojom ljepotom i uređenošću. I u jednoj i u drugoj situaciji – ne vidi se vjernički važna situacija pri vjenčanju: nazočnost para pred Bogom i Crkvom. U Sakramentu ženidbe važan je par, zajedništvo muškarca i žene. Zato je puno bolje da mladenci zajedno ulaze u crkvu i dolaze pred oltar kako bi se jedno drugome pred Bogom i Crkvom zauvijek i potpuno predali izričući svoju privolu  (kako to i predviđa Obrednik vjenčanja).
‘Predavanje’ oca svoje kćerke mladoženji na početku obreda možda bi i imalo smisla ako se mladenka već sama ranije nije ‘predala’ mladoženji. To još više izaziva podsmijeh ako mladenka pred oltar dolazi ‘s trbuhom’. Osim toga, malo koji otac prati svoje dijete redovito na Misu ili pristupa k stolu Gospodnjem – pa nema ni sada što paradirati… Ovako je to običajna, besmislena i paradirajuća, često i lažna, ‘dekoracija’, još jedna u nizu koja ne spada u obred, a može izazvati i podsmijeh prisutnih.

Ljubljenje mladenke nakon vjenčanja

U filmovima se može nakon privole koju si podijele mladenci čuti: ‘Mladoženja može poljubiti mladu!’ Ponekad se inzistira da se i nakon privole u kršćanskoj ženidbi učini takva radnja. Obred kršćanske ženidbe uopće ne poznaje ljubljenje u crkvi prigodom vjenčanja. Ovaj običaj također dolazi iz anglo-saksonske tradicije u kojoj se naglašava pravo mladenca (njemu se vjenčatelj obraća) na tijelo mladenke. Taj običaj stavlja u prvi plan muškarca koji ostvaruje svoje ‘pravo’, a žena postaje ‘objekt’ koji mu omogućuje to pravo. Budući da zajedništvo i ravnopravnost muža i žene u tom obredu bivaju zasjenjeni i dobrano umanjeni, taj običaj nema mjesta u crkvenom vjenčanju.

Fotografiranje i video-snimanje za vrijeme samog obreda

To nije zabranjeno, ono je dakle moguće, ali se treba pridržavati određenih pravila. Svi koji se nalaze u crkvi smatraju se sudionicima slavlja i za sve njih vrijedi isti način ponašanja. Budući da je sjedenje, stajanje, klečanje, govor, pjevanje, kretanje i druge radnje dio liturgije, ne može se dopustiti da se oni koji fotografiraju ili snimaju video-kamerom kreću po crkvi kako bi oni htjeli. Uvijek u prvi plan treba doći svetost događaja, kojoj svjedoče svi nazočni. Zato snimatelji nužno moraju biti diskretni, ne šetati se po crkvi, ne ometati sam obred, pa i samog svećenika. Pogotovo nije dopušteno ići na mjesta u crkvi koja su rezervirana samo za svećenika (svetište, oltar i prostor iza oltara, osobito ne pred samo Svetohranište). U našoj crkvi preporučamo snimanje ispred oltara, tj. na stepenicama ispred oltara (gdje se na slikama u pozadini vidi predivni oltarni Križ s Isusom). Ne može se prihvatiti praksa pojedinih fotografa da od svetišta naprave svoj foto-atelje premještajući stolice, pa čak i svećenikovo sjedalo, da vodaju mladence skroz do Svetohraništa (‘jer to drugdje dopuštaju’), da pomiču svjećnjake, cvjetne aranžmane, stavljaju pribor na oltare… Što bi taj fotograf rekao – kada bismo došli k njemu na slikanje u atelje – da pomičemo reflektore, stolice, kamere… kako se nama svidi! Očekujemo takvo ponašanje fotografa i kada dođe k nama u crkvu. Svjedoci smo, nažalost, da fotografi, radi što veće zarade, zlouporavljaju gostoprimstvo crkvenog prostora, dovodeći i vjenčatelja i mladence u ponižavajući položaj (‘klekni’, čučni’, ‘sjedni’, ‘poljubite se’…), jer im je cilj ‘nalupati’ što više fotografija te često samo snimanje iza obreda traje duže nego sam obred (neki mladenci imaju lijep običaj da se ranije dogovore sa snimateljem i odrede mu mjeru što i koliko žele)…
Dakako, snimanje i fotografiranje nakon obreda moguće je u crkvi ukoliko to dopušta raspored daljnjih crkvenih događanja.

Bacanje riže

Budući da riža nije naša specifična agro-kultura – kao hrana došla je k nama tek kasnije – običaji vezani uz bacanje riže isto su tako novijeg datuma. Njihov smisao, u mjestima gdje su nastali, jest ‘molitva za plodnost’. Želi se da mladi par koji se upravo vjenčao, ‘ima djece koliko je zrna riže’ (apsurd je tim veći što znamo da bračni parovi imaju u prosjeku 1 – 2 djeteta). Kršćanski gledano, to je poganski obred, ili svojevrsni ‘magijski blagoslov’ pojedinaca (kao da Božji blagoslov preko svećenika nije bio dovoljan!) koji se događa na vratima crkve nakon samog slavljenja Sakramenta. Zato se on smatra i svetogrđem. S druge strane, riža je hrana, u nekim krajevima svijeta jednako cijenjena kao kruh, a bacanje hrane jest grijeh (bolje ju je dati u župni Caritas kada nedjeljom skupljamo za siromahe; dobro se zapitati, koliko bi sestre majke Terezije nahranile gladnih sa tom rižom; da se našalimo: dopušteno je bacati samo novčanice od 10 i više kn, da oni koji piju oko crkve, imaju neke koristi). Osim toga, rižu je jako teško očistiti, posebno ako je teren ispred crkve neravan (što je slučaj i kod nas). Slična je situacija i sa konfetama, ružinim laticama, papirnim trakama i sl. (neki to bacaju i po crkvi). Još ukoliko na sve to padne kiša, problem se udvostručuje. Svaki vjernik zna da prostor ispred crkve zavrjeđuje naše poštovanje kao i prostor unutar crkve. Ako pak netko nije vjernik, očekuje se da se ponaša barem onako kako bi se ponašao kao gost u tuđoj kući.
Valja napomenuti i da je razlog za navedeni primjer i drevno vjerovanje u biljne čarolije. Neka stručna proučavanja narodnih običaja i vjerovanja širom svijeta pokazuju da je vjerovanje u okultnu moć biljaka globalna pojava, poznato među narodima koji nisu ni u kakvom dodiru ili su ga pak jedni preuzeli od drugih (obično susjeda) te da je bezbroj mitova i legendi vezanih uz biljke plod vjerovanja upravo u okultnu moć biljaka.

Koga zanima, evo neka pitanja u svezi ‘građanske’ (civilne) ženidbe:

KAKO KATOLIČKA CRKVA GLEDA NA GRAĐANSKU ŽENIDBU?

Na početku iznosimo dva principa koja su važna za razumijevanje ove problematike:

– osobe koje su vezane na kanonski oblik, a nisu sklopile ženidbu po propisanom kanonskom obliku, Katolička Crkva takvu ženidbu smatra nevaljanom, bez obzira u kakvom je obliku sklopljena,

– osobe koje nisu vezane na kanonski oblik, a sklopile su ženidbu s osobom, koja također nije bila vezana na taj oblik, takva je ženidba na crkvenom-pravnom području valjana, bez obzira u kakvom je obliku sklopljena.

  1. Građanska ženidba katolika – nevaljana

Ako je katolička stranka sklopila ženidbu s katolikom ili krštenim nekatolikom ili s nekrštenom osobom bez obdržavanja kanonskog oblika, ta je ženidba nevaljana za crkveno područje. Kanonski oblik za katolike latinskog obreda propisan je u Zakoniku u kan. 1108-1123. To znači: ako dvoje katolika sklopi građansku ženidbu, Crkva takvu ženidbu smatra nevaljanom; ako katolik sklopi građansku ženidbu s pravoslavnom stranom, ta je ženidba nevaljana; ako katolik sklopi građansku ženidbu s nekrštenom strankom, ta je ženidba nevaljana. Ipak u takvim se slučajevima traži od stranke isprava na temelju koje je takva ženidba razriješena od državnog suda. Osim toga potrebno je ispravu o rastavi građanske ženidbe dostaviti Biskupskom ordinarijatu radi preispitivanja i mogućeg poduzimanja drugih postupaka, ako su potrebni, ovisno o slučaju. Često čujemo pitanja, ako je za Crkvu građanska ženidba dvoje katolika nevaljana, zašto se onda zaručnici najprije vjenčaju građanski kod matičara a tek onda crkveno? Za vrijeme komunizma, ako bi neki svećenik vjenčao zaručnike, a nisu bili građanski vjenčani, mogao je završiti na sudu. Ni danas se praksa nije puno promijenila, jer pravni status Katoličke Crkve u BiH nije još uređen. Situacija u Hrvatskoj je sasvim drugačija. Republika Hrvatska je sklopila ugovore sa Svetom Stolicom i tamo se zaručnici mogu vjenčati pred svećenikom a da uopće ne obavljaju građansko vjenčanje, samo je svećenik obvezan o tom vjenčanju poslati propisane dokumente matičnom uredu.

  1. Građanska ženidba krštenih nekatolika – valjana (iznimka pravoslavci)

Kršteni nekatolici (pravoslavci, protestanti i dr.) po Zakoniku kanonskog prava nisu vezani na kanonski oblik, kada međusobno sklapaju ženidbu. Prema tome njihovu ženidbu Katolička Crkva drži valjanom. Kod njih je svejedno na koji su način sklopili ženidbu: da li pred građanskim činovnikom ili vjerskim službenikom. Međutim, kod ženidbe dvoje krštenih nekatolika važno je ustanoviti da li su bili vezani kojom zaprekom božanskog ili crkvenog zakona (npr. ženidbenom vezom, krvnim srodstvom do 4. stupnja pobočne linije i sl.) zbog koje bi zapreke njihova ženidba mogla biti nevaljana. Izuzetak je samo s obzirom na zapreku različitosti vjere, kada se radi o ženidbi nekrštene osobe s krštenim nekatolikom iz zapadnog područja, budući da kršteni nekatolik zapadnjak nije vezan tom zaprekom (kan. 1086, § 1).

Pravoslavci iznimka – Od svega gore rečenog postoji jedan iznimka koja se odnosi na građansku ženidbu dvoje pravoslavnih vjernika. Nevaljana je ženidba dvoje pravoslavaca sklopljena bez prisutnosti i blagoslova svećenika, prema tome i građanska ženidba. Isto pravilo vrijedi i za ženidbu istočnih odijeljenih kršćana s protestantskom strankom pred vjerskim službenikom protestantskih sljedbi koje nemaju svećenika, jer ni tu nije bilo svećeničkog blagoslova koji se kod odijeljenih istočnjaka traži za valjanost ženidbe. Zbog ekumenskih razloga ovu odluku je donio Vrhovni sud Apostolske Signature 28. studenoga 1970., a na audienciji 28. prosinca 1970. Pavao VI. dao je dopuštenje da se može objaviti (Canon Law Dicest, VII, 14-15).

Ovdje bi bilo korisno dodati: Za građansku ženidbu dvoje pravoslavaca, sklopljenu prije 1970., a prije sklapanja nove ženidbe, treba voditi postupak kod crkvenoga suda da se ustanovi je li ta njihova građanska ženidba bila valjana ili nevaljana. Usp. fusnotu u jednome od formulara za sklapanje mješovitih ženidbi.

  1. Građanska ženidba nekrštenih osoba – valjana

Budući da nekrštene osobe nisu obvezne na kanonski oblik koji propisuje Katolička Crkva njihova građanska ženidba je valjana. Prema tome, kada je riječ o nekrštenom zaručniku, koji sigurno nije bio vezan na kanonski oblik, a ranije je sklopio ženidbu s nekrštenom osobom, koja također nije bila vezana na taj oblik, ta je ženidba u crkvenom području valjana, bez obzira u kakvom je obliku sklopljena i tu ženidbu Crkva drži naravnom. Ako takva ženidba nije razriješena smrću odnosnog ženidbenog druga, nego razvodom bilo od strane svjetovne vlasti bilo od strane vlasti vjerske zajednice, ona je pred Bogom i Crkvom još uvijek na snazi. Zato župnik treba takvog poučiti da je valjana tvrda i izvršena ženidba po Božjoj volji i odredbi nerazrješiva, te je nikakva crkvena vlast, osim Pape povlasticom u korist vjere (in favorem fidei), ne može razriješiti i dopustiti mu sklapanje druge ženidbe u Katoličkoj Crkvi. Samo ako bi on mogao dokazati pred sudom da je dotična ženidba nevaljana zbog bitnog manjka u osobnoj sposobnosti ili privoli, onda župnik može o tome izvijestiti Biskupski ordinarijat i dalje postupati prema njegovim uputama.

Budući da je kod nekatolika, bili oni kršteni ili ne, ženidba valjana kakogod je sklopili, ako dakako nisu bili vezani na kanonski oblik, a državni zakoni, kao i pravila nekatoličkih vjerskih zajednica, dopuštaju mogućnost razvoda i sklapanja druge ženidbe za života ženidbenog druga, župnik treba u svakom takvom slučaju točno ispitati da li je zaručnik sklopio samo jednu ili više ženidbi nakon razvoda prijašnje. U tom drugom slučaju neće ni smrtni list zadnjeg ženidbenog druga biti dostatan za utvrđivanje slobodnog stanja, jer postoji mogućnost da je ženidbeni drug iz prijašnjeg braka još uvijek na životu. Međutim, upravo se taj prvi brak mora smatrati valjanim do smrti dotičnog ženidbenog druga. Zato će župnik morati ispitati za sve prijašnje ženidbe kako su razriješene i na temelju čega je sklopljena druga i svaka sljedeća ženidba.

Primjeri

1. Dvoje katolika sklope građansku ženidbu i nakon nekoliko godina na građanskom sudu dobiju dokumente o rastavi građanske ženidbe. Jedna od tih osoba kasnije želi sklopiti crkvenu ženidbu s drugim katolikom. Za njih nema zaprjeke za valjano sklapanje crkvene ženidbe, nakon što se dokumenti pošalju na Ordinarijat. Mogu sklopiti crkvenu ženidbu jer je prva građanska ženidba za katolike nevaljana. Ista pravila vrijede ako katolik sklopi građansku ženidbu bilo s krštenim nekatolikom i nekrštenom osobom.

2. Protestant sklopi građansku ženidbu s nekrštenom strankom i nakon civilne rastave protestant želi sklopiti crkvenu ženidbu s katoličkom strankom. Protestant ne može sklopiti crkvenu ženidbu s katoličkom strankom jer mu je prva ženidba valjana. Dok pod istim uvjetima pravoslavac može sklopiti crkvenu ženidbu s katoličkom stranom jer je njemu takva ženidba nevaljana, jer nije bilo blagoslova svećenika.

3. Dvije nekrštene stranke sklope građansku ženidbu i nakon građanskog razvoda jedna od njih želi se crkveno vjenčati s katolikom. Takva ženidba nije moguća jer je građanska ženidba za nekrštene valjana.

Za razrješenje ovakvih slučajeva potrebna je povlastica u korist vjere (in favorem fidei) koju može dati samo Papa.

Izvor: www.cbismo.com/files/file/Gradjanska_zenidba.doc

Sakrament Pomirenja ili Ispovijediispovijed

KRATKI ISPIT SAVJESTI ZA ODRASLE

(pomoć za redovnu i životnu Ispovijed)

– ‘Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama’ (1 Iv 1,8)
– ‘O, koliki su propali zbog manjkave Ispovijedi’ (Sv. Terezija Avilska, naučiteljica Crkve)

Treba ispovjediti sve i pojedine teške grijehe, kao i okolnosti koje mijenjaju vrstu grijeha (kan. 960), po vrsti i broju (kan. 988). Ako se tako nisi dosad ispovjedao/la, dopuni svoje Ispovijedi SADA! Ispitaj sam sebe iskreno, kako misliš da si pred Bogom kriv i uzmi u obzir kako BOG gleda na pojedine stvari (a ne ljudi)…

–   Posljednja Ispovijed (iskreno priznanje gijeha + kajanje + odluka = za valjanu Ispovijed, potrebno je sve troje zajedno; izvršena pokora?)

–   Vjera (nemar, sumnje, preuzetnost, očaj…; nekršćanski pokreti i prakse… – koji; otkada?)

Praznovjerje, magija, okultizam (koje vrste?; koliko?) – Zanemarivanje molitve

–  Psovka (bogopsovka i psovka Božjeg svijeta /anđeli, sveci…/ = hula /blasfemija/, ‘đavolska psovka’, najteži grijeh!; duhovno samoubojstvo; ‘Prokleti će biti koji su Tebe prezreli, i osuđeni će biti svi koji su hulili na Tebe’ /Tob 13,16/; – koliko?; pred drugima, osobito djecom = teška sablazan, duhovno ubojstvo! – koliko?); bludna psovka (učio djecu? – koliko sablazni?) – Božje Ime bez poštovanja, iz navike, kao poštapalica… (‘Ne izgovaraj uzalud ime Gospodina Boga svoga, jer Gospodin ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo’ /Izl 20,7; Pnz 5, 11/) – Mržnja na Boga, okrivljavanje Boga…Vraganje Proklinjanje (koliko puta?; koliko osoba?; djece?) –  Zaklinjanje (imenom Božjim?; koliko?) Neizvršeni zavjet (sadržaj zavjeta može promijeniti samo Crkva)

–   Sv. Misa (neopravdani izostanak je teški grijeh!; koliko nedjelja izostao, npr. od 4 nedjelje mjesečno, od 56 Dana Gospodnjih godišnje?)

Rad u nedjelju (koliko puta?; koliko ljudi time sablaznio?)

–   Roditelji (teže uvrjede?, koliko?) – Djeca (roditelji: zanemarivanje kršć. odgoja, sablazni pred njima)

–   Svađa (teška?; pomirio se?) – Uvrjeda (teška?) – Tučnjava (s težim posljedicama?; koliko?) – Ruganje Srditost – Željeti drugima smrt ili razna zla, kao i samome sebi (pokušaj ili misli na samoubojstvo)

Nepozivanje ili prekasno pozivanje svećenika bolesniku ili umirućem

Mržnja (otkada?; koliko osoba?) Nepomirenje, nepraštanje – Osuđivanje – Osveta

Droga (koja?; davao drugim osobama?; koliko puta?; koliko osoba?) – Pijanstvo (koliko?; druge navodio?; vožnja pod utjecajem opijatakoliko puta?; koliko osoba vozio?)

Pobačaj (= ekskomunikacija ili izopćenje iz Crkve: izvršio; sudjelovao, zapovijedao, nagovarao, pomagao, savjetovao, šutio, hvalio, branio… – koliko ubojstava?)

Abortivna sredstva – koja onemogućuju nidaciju (ugnježđenje) embrija u maternicu (ne radi se o kontraceptivnom nego anti-nidacijskom /pobačajnom/ učinku): spirala (minimum 2-3 pobačaja godišnje, a moguće i mjesečno, ili čak češće /jer spirala ne prati prirodni ciklus žene/; otkada?; koliko pobačaja?), pilula za ‘dan poslije’ (‘EllaOne’, ‘pills after’, ‘escapelle’; smicalicom perverzne ‘znanstvene’ etike nazvana ‘hitnom kontracepcijom’ /kao da i kontracepcija nije teški grijeh!/, a zapravo je postkoitalni pobačaj, ‘pobačaj kod kuće’ izrazito abortivnim mehanizmom – koliko ubojstava?), RU 486 i sl. – koliko puta?) Umjetna oplodnjaSterilizacija (otkada?) –  Rodoskvrnuće (koliko?)

–   Bludne misli (s pristankom ili krivnjom – koliko?), želje, besramne šale i vicevi; posjećivanje predstava, zabava, sudjelovanje u razgovorima koji su protivni čestitosti; neispovjeđene besramne ‘dječje igre’; proste riječi bludne radnje (koliko grijeha; za koliko zavođenja/navođenja na taj grijeh optužujem sebe?; ispovjediti bludne radnje s bilo kojom osobom, ali i sa budućim bračnim drugom) – samozadovoljavanje (koliko?); silovanje koliko?); besramni dodiri; blud ili ljubakanje na javnom mjestu? (= javna sablazan; koliko puta?; koliko osoba time sablaznio/la?) preljub (koliko čina?; s koliko osoba?; s oženjenom/udatom ili  slobodnom osobom?; preljub u srcukoliko?) pornografija (koliko?; davao i drugima?) nastranosti (koje?; koliko?)razgolićenost (koliko javnih sablazni?)

Sprječavanje začeća ili kontracepcija (kontraceptivne tablete, prezervativ, prekinuti odnos /tzv. ‘čuvanje’ ili bračna onanija; dijafragma, spermicid /gel/pjena/krema/vaginalni film/supozitorij/tableta/) – koliko?

Dijete začeto prije/izvan crkvenog braka (koliko?)

Zajednički život bez crkvenog vjenčanja (otkada?; koliko je ljudi za to znalo, tj. koliko sablazni /=primjer nekršćanskog života/?; ako je to i trenutno stanje osobe, osoba se ne može ispovjediti dok to stanje traje, osim u smrtnoj opasnosti…; i sve bludne radnje izvan crkvenog braka /npr. samo u civilnom vjenčanju/ jesu teški grijeh, jer pred Bogom to nije brak i takve osobe pred Bogom nisu muž i žena – koliko takvih grijeha?) Rastava (u srcu?; pred civilnim sudom?; otkada?)

–   Krađa (teža?; u kojem ukupnom iznosu?; ukradeno smo dužni vratiti, ako je to moguće!) – Šteta (velika?; nadoknadio?) – Prijevara (u velikoj stvari?) – Zakidanje zaslužene plaće

–   Laž – Ogovaranje – Kleveta (koliko puta?; koliko osoba?; ispravio?)Neopravdano sumnjičenje

–   Post (na Pepelnicu i Veliki petak, od 18 do 60. g.) – Nemrs (svaki petak; = ne jesti mes/n/o; od 14. g.)

–   Oholost – Škrtost – Zavist – Ljubomora – Lijenost

–   Svetogrđe (npr. nevaljana Ispovijed i Pričest; otkada i koliko svetogrđa?; nedolično postupanje sa svetim stvarima?) 

– (…)

TUĐI GRIJESI: savjetovati, zapovijedati, šutjeti, privoljeti, nagovarati, hvaliti, pomagati, braniti… tuđi grijeh!

ISKRENO SE KAJEM! – ČVRSTO ODLUČUJEM!

– ISPOVIJEDI KOJE NUŽNO TREBA PONOVITI. Po sebi je nužno ponoviti svaku i jedino Ispovijed teških grijeha, koja je bila sigurno nevaljana. Nevaljana može biti:

bez subjektivne krivnje (“nevaljana ali ne i svetogrdna“: kad su u dobroj vjeri ispušteni neki teški grijesi; treba tu nevaljanu Ispovijed ponoviti onda kad se ustanovi takav manjak, dok ostale Ispovijedi, koje su međutim bile dobre, ne treba ponavljati);

– ili sa subjektivnom krivnjom (“nevaljana i svetogrdna” = kad su u zloj vjeri ispušteni teški grijesi; takve svetogrdne ispovijedi, koliko god ih je bilo, treba SVE ponoviti /ali ne one Ispovijedi koje su bile između njih ili nakon njih, ukoliko ih je pokornik obavio točno u dobroj vjeri, pošto je zaboravio na one prijašnje svetogrdne) (usp. I. Fuček, Ispovjednik i pokornik, 2014., s. 112-113).

– Nema nikakva grijeha bilo kako teškoga, da ga Crkva ne bi mogla oprostiti (KKC 977).
– Ako nema iskrenog priznanja, kajanja i odluke da više nećemo griješiti, kao i ako svojevoljno zatajimo neki teški grijeh, Ispovijed nije valjana i ne opraštaju nam se grijesi; tako činimo još i novi grijeh, tj. svetogrdno se ispovijedamo i primamo bez prave nakane Kristove svetinje – Sakramente.

Što je po moralnoj prosudbi ‘teški grijeh’? Za teški grijeh traže se tri uvjeta: teška stvar (čin je po sebi teška povreda Božjega zakona /Božje i crkvene zapovijedi, Zapovijedi ljubavi…/); jasna, puna svijest o važnosti stvari (znanje da je neki čin grješan, da je zlo, da se protivi Božjem zakonu); konačno, i slobodna volja u odluci (dostatni stupanj slobode, potpuni pristanak, osobni izbor zla). Dakle: teška stvar, znam i hoću (zajedno). Ako posve ili bitnim dijelom nedostaje jedan od ta tri elementa, nema smrtnoga grijeha, već se može raditi samo o lakom grijehu (npr. potpuno nesvojevoljna ili nesvjesna nečista misao nije grijeh /u potpunom snu ne može se sagriješiti/; nisu li te stvari sasvim svojevoljne i svjesne /npr. u polusnu, u naglosti/, tada su one laki grijeh/). Sáma napast (ako nije isprovocirana) nikada nije grijeh (biti napastovan – nije grijeh; i Isus u pustinji bio je napastovan; usp. Mt 4,1-11; grijeh počinje pristankom). Dužni smo ispovjediti svaki pojedini smrtni grijeh (objektivno teški grijesi bili bi npr: svetogrđe, okultne prakse, teška psovka, proklinjanje, propuštanje Sv. Mise i težački poslovi bez potrebe na Dan Gospodnji, ubojstvo, namjerno teško ugrožavanje svog ili tuđeg života, teška uvrjeda, izvršenje ili sudjelovanje u pobačaju, sprječavanje začeća, blud, bludnost, preljub, pijanstvo, droga, sablazan, velika šteta i teška krađa, razbojstvo, kleveta, oholost, odbijanje Božje ljubavi i slično; ako se ne namjeravam toga ostaviti, Ispovijed je nevaljana, makar i priznao sám grijeh, jer bez čvrste odluke da ću se ostaviti grijeha, nema valjane Ispovijedi). Samo Bog zna tko je veći a tko manji grješnik. Na nama je da priznajemo grijehe, kajemo se i činimo pokoru…

Što treba reći? Sve teške grijehe prema broju i vrsti. To znači: ako sam počinio teški grijeh, pitam se za njihov broj i za sve okolnosti koje mijenjaju (olakšavaju ili otežavaju) vrstu grijeha (nije isto jesam li ubio jednog čovjeka ili desetero ljudi, iz osvete ili prekoračivši granicu nužne obrane; nije isto jesam li ukrao 5 kuna ili sto tisuća, jednom ili deset puta, bogatašu ili siromahu /i jedno i drugo je zlo i ne smije se, ali ovo posljednje – teži je grijeh; preljub je u sebi ‘teška povrjeda dostojanstva ženidbe’, ali je još teži grijeh ako je učinjen s oženjenom osobom; masturbacija je u sebi ‘teški moralni nered’, ‘teško izopačenje’, ali je manja moralna odgovornost ako je grijeh učinjen u čuvstvenoj nezrelosti, snagom stečenih navika, u stanju tjeskobe ili drugih psihičkih ili društvenih činilaca koji umanjuju ili svode na minimum moralnu krivnju /usp. KKC 2352/). Ako ne znam točno broja, reći ću barem, koliko sam puta koji grijeh počinio prosječno na dan, na tjedan, na mjesec ili na godinu. Priznajem također i lake grijehe koliko ih se sjećam (Ne uzimaj olako grijehe koje nazivamo ‘lakim’. Ako ih uzimaš olako kad ih važeš, boj se kada ih brojiš /Sv. Augustin/. Radije bih podnio sve muke ovoga svijeta nego li svjesno Boga uvrijedio malim grijehom /Sv. Toma Akvinski/).

Treba znati ne postoje ‘privatni’, čisto intimni grijesi, koji se tiču samo mene, jer smo svi članovi Kristova Tijela – Crkve, i svi moji (tajni) grijesi ranjavaju cijelo otajstveno Tijelo – Crkvu! (Crkva je svetija koliko sam ja svet i grješnija koliko sam ja grješan).
Ne smijem se ispovijedati općenito (apstraktno); nije dovoljno reći: ‘ubio sam’ (koga /komarca, krokodila ili čovjeka…/? Pa ako sam čovjeka, trebam reći: jednog čovjeka ili desetero ljudi)! Isto tako, neću reći: ‘griješi se, čovjek griješi’; optužit ću sebe, jesam li JA taj čovjek, jesam li ja to učinio (‘JA sam sagriješio…’!).

Što o svemu tome kaže crkveno Učiteljstvo? Ivan Pavao II, Sakrament Pokore…, Kršć. sadašnjost, Zagreb, 1997., str. 71-78: Ispovijed treba biti ponizna, cjelovita, praćena čvrstom i velikodušnom nakanom za poboljšanjem u budućnosti te, konačno, povjerenjem u postizanje toga poboljšanja. Što se tiče poniznosti… (ona ) se uistinu poistovjećuje s osjećajem gnušanja prema grijehu (Ps 51,5-6). Ispovijed, nadalje, treba biti cjelovita u tom smislu da treba iznijeti ‘omnia peccata mortalia’ /sve smrtne grijehe/, kao što to na XIV. zasjedanju, poglavlje V., govori Tridentski koncil, koji tumači ovu nužnost ne u granicama običnoga disciplinskoga propisa Crkve, već kao zahtjev božanskoga prava (DS, 1679) (…). Danas, na žalost, ne mali broj vjernika, pristupajući Sakramentu pokore, ne ispovijeda na cjelovit način smrtne grijehe u smislu kako to donosi spomenuti Tridentski koncil i, pokatkad, reagira na svećenika koji na propisan način ispituje radi nužne cjelovitosti, kao da si on dopušta bespravno uplitanje u svetište savjesti (…). Želim i molim kako bi vjernici, koji su slabo prosvijećeni, bili i ovom poukom uvjereni da je odredba po kojoj se zahtijeva potpunost u odnosu na vrstu i broj, onoliko koliko to sjećanje potpuno ispitano omogućuje spoznati, nije neki teret koji se na njih proizvoljno tovari, već sredstvo oslobođenja i radosne vedrine. Osim toga, po sebi je očigledno da ispovijedanje i optuživanje grijeha treba uključiti ozbiljnu nakanu i odluku da se u budućnosti više neće griješiti (…). Ako bismo odluku da više ne griješimo željeli osloniti samo na svoju snagu… ogriješili bismo se o istini o čovjeku… – kao da Gospodinu, manje ili više svjesno, kažemo da Ga ne trebamo. Uputno je nadalje napomenuti da je jedno postojanje iskrene odluke, a drugo razumski sud o budućnosti…

Što ne treba reći? Ne opravdavati (BOG će me opravdati!) ili umanjivati značaj svojih grijeha (značilo bi da ih ne osuđujem i ne priznajem ih iskreno i ne kajem se zbog njih i da ću ih i dalje činiti jer su ‘bezopasni’ – a čemu onda Ispovijed koja je obraćenje od svakoga grijeha?!), ne prikrivati svoje slabosti, nedostatke i grijehe, nego se optužiti. Govorim ono što jesam sagriješio (ne dolazim hvaliti se pred Bogom, pjevati Bogu hvalopojke o sebi; usp. carinik i farizej, Lk 18,9-14 – i nije bio opravdan!); neću iznositi i opisivati pogreške svojih bližnjih, kao da bi oni bili uzrokom mojih grijeha: pred Boga dolazim optužiti sebe, a ne druge – (grješnik ne smije optuživati grješnika!). Ono što sam rekao u Ispovijedi, neću o tome ispitivati ispovjednika izvan Ispovijedi (i dovoditi ga u opasnost odavanja ispovjedne tajne), jer je to obavijeno sakramentalnim pečatom, niti se o tome hvaliti na sva zvona!
Ispovijed nije duhovni razgovor, ni psihoterapija, ni autobiografija. Ispovijed je: dođem i kažem svoje grijehe, objektivno i jasno (ne detaljno analiziranje), svećenik me može nešto pitati (ne radi sebe, nego radi moga dobra); mogu mu reći i svoje poteškoće, sumnje i nejasnoće; svećenik mi daje savjet i pokoru; pokajem se i odlučim više ne griješiti; dobijem odrješenje i idem zahvaljivati milosrdnom Ocu…
– Ne dopuštam da mi sram zatvori usta, da se svetogrdno ispovjedim – dolazim Bogu, a ne svećeniku! Treba se stidjeti grijeha, a ne priznanja grijeha (‘ošinut’ ću po grijehu, tako da nema više vlasti nada mnom! Ono što mi je najneugodnije priznati – upravo ću to PRVO priznati!). Bolje je ne ići na Ispovijed nego nešto prikriti (varati Duha Svetoga).
– Kad mi svećenik daje odrješenje, siguran sam da mi je u tom času Otac nebeski sve oprostio (Iv 20,23). Sve što sam valjano ispovjedio i u skrušenoj pokori zadovoljio Božjoj pravdi – Isus me to više neće pitati na Posljednjem sudu (usp. Iz 43,25; Jr 31,34). Zato je jako važno da se iskreno ispovjedim i pokajem, da budem iskren prema sebi i Bogu.

– Ako sam nenamjerno zaboravio neki teški grijeh – ostajem miran (Ispovijed je valjana), ali to što sam zaboravio, trebam ispovjediti na prvoj slijedećoj Ispovijedi. Bog jedino ne oprašta onome, tko svjesno sakrije ili zataji koji grijeh; njemu onda nije ništa oprošteno, pa ni ono što je iskreno ispovjedio, jer nebeskog Oca želi prevariti… Ispovjedaonica je za grješnike, a ne za one koji ‘glume svece’ (Isus traži grješnike, a ne pravednike)…
Poslije Ispovijedi: što prije izvršavam pokoru i u radosti slavim Gospodina koji mi je iskazao toliko milosrđe…

p. Ivan MSC